5. studenoga 2012.

Marijanove kronike 7

Baš, kad sam već počeo s „neki dan...“, eto, neki dan sam upoznao prekrasnu ženu i od svega što je predstavila, najviše sam mrzio način na koji je razmišljala (baš poput mene). Priznajem, obeshrabrilo me je, bacilo niz ponor, stjeralo u kut i vilama od mesa izbolo gdje sam najmanje očekivao, po savjesti. U vražju mater i ona, pomislih, zašto? Čudnih pogleda na život, činila mi se zanimljivom, više od samog trljanja, stoga sam joj odlučio dati priliku.
           
            - Znači, gospodine Marijane...
            - Dovoljno je samo Marijan – ispravim ju odmah.
            - ...Marijane, nešto me zanima u vezi vas.
- Nisi prva.
- Ali jesam li prva kojoj ćete odgovoriti?
- Možda, ako mi prestaneš persirat. Majku mu, nisam ti djed.
- Tako, Marijane, zašto pišeš?
- Zašto pišem? – čudno sam ju pogledao, a ona je ostala potpuno hladna, kao da me pitala što ću raditi danas, kao da očekuje neki nebitan odgovor.
- Da, zašto, kome pišeš te svoje bilješke, knjige? Mora biti neka svrha toga.
- Pišem sebi – čupao sam se.
- Ali ti to već imaš, u glavi.

Dobra je bila.

            - Draže mi je držat papir dok sam u wcu, a kasnije ga i prigodno iskoristim.
            - Loš si lažov, Marijane, jako loš.
            - Zato sam u drugim stvarima odličan.
            - Ne padam na to, morat ćeš se više potruditi – i dalje mrtva hladna u licu.

Majku joj, kako joj polazi za rukom ostati tako prizemljena?

- Pišem radi ljudi.
- Ali ti prezireš ljude, zar ne?
- Otkud ti to? 
- Marijane, čitala sam tvoje knjige, vidim to iz svake riječi, za kakvom me smatraš?
- Ne razmišljam o tebi, nemam mišljenje.
            - Kažem ti, taj tvoj stil ne prolazi kod mene – zagrizla je na krivi dan, krivo vrijeme i krivo mjesto.
            - Gledaj, ti...
            - Nije bitno... – prekine me.
            - Dobro, ti, ženturačo, zar misliš da na temelju moje dvije knjige i nekoliko tekstova si možeš uzeti za pravo i postaviti mi dijagnozu? Za koga sad ti mene smatraš, budalom?

Možda sam bio pomalo i grub, ali kad je krenula u igru, baš sam htio vidjeti do koje mjere će ići. Donekle, bilo je čak i zabavno, iako je mogla malo smekšati to lijepo lice.
           
            - Ne, mislim da si veoma inteligentna osoba.
            - Ja to znam, nije mi potreban netko da mi to govori.
            - Ali ti laska?
            - Dalje.
            - Osjećaš se važnim?
            - Dalje.
            - Diže ti ego?
            - Dalje, dalje, dalje...
            - Što, u krivu sam?
            - Nažalost, jesi.

Zamislila se na moj odgovor.
           
            - Nažalost? 

I točno sam znao da će to reći.
           
            - Da, za početak mi djeluješ zanimljivom, ne samo izvana. To se nije dogodilo već neko vrijeme.
            - Zaista? O, pa...počašćena sam, iskreno – konačno je promijenila hladan izraz lica.
            - Dobro, meni je svejedno.

Gledala me neko vrijeme, a onda uhvatila za ruku. „Hajde, pođi za mnom!“ – kao klinca me uhvatila i krenula u nepoznatom smjeru. Prihvatio sam i krenuo za njom.

            - I, rekao si da ti je svejedno?
            - Gledaj, ne mogu ja ovako razgovarat, pobogu, pogledaj gdje se nalazimo!

Sjedio sam na drvenom konjiću koji je bio pričvršćen na ogromnu oprugu, pa se savijao na sve strane. Ona se njihala u njihaljci.
           
            - Ti nikada nisi bio dijete?
            - Moje djetinjstvo je bilo puno drugačije od ovoga.
            - Ma daj? Pričaj mi o svom djetinjstvu – stala je i gledala u mene širom otvorenih očiju.

Imala je prekrasne duboke crne oči, pomalo tužne, ali nije to bila obična tuga, ovo je bilo nešto dublje, ozbiljnije, smrtnicima nepoznato. Gledajući u nju, imao sam osjećaj kao da kopamo jedno po drugom, tražimo prljavo rublje i iznosimo ga van, okaljano i smrdljivo, čisto iskreno. Ta prekrasna dva oka savršeno su se uklapala u pravilne crte lica s naglašenim jagodicama, poput kakve filmske dive iz pedesetih godina. Sjedila je ispred mene, na njihaljci i lagano, gotovo neprimjetno, njihala se čvrstim nogama. U kakvu li je gabulu ovo prekrasno djevojče upalo, baš me zanimalo.

            - Što da ti pričam, djetinjstvo kao i drugo, ništa posebno.
            - Mislim da nešto kriješ.
            - Krijem? – iznenadim se – što bih imao skrivati?
            - Kad bih znala, ne bih te pitala – nešto budalasto je bilo u njenom osmijehu, ali opet, izgledalo je nevino i lijepo. Čudan osjećaj.
            - Nemam što skrivati.
            - Da li je to jer ti nisam rekla ime?
            - Ne, ime ništa ne mijenja.
            - Bojiš se? – kopala je po meni.

Pomalo sam gubio strpljenje, pogotovo što sam svako malo padao s prokletog konjića na opruzi. K vragu, netko bi trebao odgovarati za ovo!
           
            - Ovako, nemam nikakvih tajni, nemam se koga ili čega bojati, ako me želiš nešto pitati, pitaj, ne okolišaj – iskreno sam joj zborio.
            - Da li ti se ja sviđam? – lice joj je opet postalo mramorno ozbiljno, a ja sam ostao zatečen, po tko zna koji puta u tako kratkom roku.
            - U kojem smislu?
            - Čim se preispituješ, tu nešto ima.
            - Zanimljiva si, rekoh ti, što bi sad trebao? Podignut ti spomenik?
            - Ništa, dovoljna mi je činjenica da sam uspjela smotati Marijana Ortinskog, pisca.
            - Nemoj me tako zvati.
            - Što, piscem? Zašto ne voliš kad te nazivaju piscem?
            - Zato jer ja to nisam, još. Otkud ti da si me smotala?
            - Možda se nisam dobro izrazila, ali kad si pristao ići sa mnom i sjediti ovdje na dječjem konjiću, zar to nije dovoljno?
            - Je, pripremi se, sad ću izvaditi zaručnički prsten. Moja si.
           
Nasmjehnula se i tuga s njenog lica je nestala. Kako da vam objasnim, to je neka druga vrsta tuge bila, prekrasna, graciozna, tuga kojoj bih se cijelog dana mogao diviti, opisivati ju i kititi, uspoređivati, davati joj imena, Eleonora, Brunhilda, tuga pred kojom bi Puškin skrio svoj bunt, Turgenjev pobjegao od majke Rusije, a Miller se odrekao svoje jedine June. Bilo mi je drago što sam joj izmamio osmijeh na lice.

            - Zašto imaš potrebu biti u pravu? – upitao sam ju.
            - Nije stvar u tome, samo te čitam koliko mi dozvoliš.
            - Onda loše čitaš. Zar si tako čitala i moje knjige?
            - Daj mi pričaj o svom djetinjstvu – nije se obazirala na moja pitanja.
            - Zašto te toliko zanima to vražje djetinjstvo? Živ sam i zdrav, bilo je kako je bilo.
           
Rijetko kad bih pričao o tome, a i kad bi bilo prilike, ljudi bi se jednostavno ustali i bez pozdrava otišli od mene. Loš sam sugovornik bio, govorio sam sve što nisu htjeli čuti.
           
            - Mislim da je ono jako bitno što si sad ovakav kakav si.
            - Vrijeđaš?
            - Ne, ni u kojem slučaju, ali me zanima.
            - Drugi puta draga – ustanem se – nemam ja vremena za ovakve igre.
            - Što, kriza te hvata, moraš u pub?
            - Ne, imam alkohola u svom stanu.
            - Imaš svoj stan?
            - Zapravo, od žene je, ali živim kod nje. Žena mi je, pa to valjda tako ide.
            - Mogu s tobom?
            - Gdje?
            - U tvoj stan, kod tvoje žene.
            - Nisam siguran koliko će joj biti drago, malo si ljepša od nje.
            - To nije problem.
Uzela je torbicu, izvadila pribor za šminkanje i nabacala hrpu kemije po prekrasnom licu. Nakon toga sve je izmuljala, ustala se, pogledala me i razvukla osmijeh od uha do uha. Priznajem da sam se i ja nasmiješio, imao sam osjećaj kao da sam s klinkom u parku. Doduše, obdarenom klinkom s kojom bih vrlo rado u kasnim satima popričao o utjecaju hrvatske politike na književnu pismenost Dalmatinske Zagore.

            - Evo – približi mi se svojim krupnim očima – valja ovako?
            - Suknja – pokažem prema njoj – iznad koljena je.
            - Dobro – i rukama ju potrga, tako da je sad bila još kraća – valja ovako?
            - U vražju mater, na što sam ja naletio – rekoh si u bradu – naravno, svejedno je, Ana će svakako biti u svom filmu kad te vidi.
            - Super, krenimo onda prema tebi – veselo je zborila.

I krenuli smo. Ja u odijelu, njegovan sa dvije boce viskija, nekoliko neprospavanih noći i par kutija cigareta, ona prekrasna razmrljanog lica, kratke potrgane suknje i uske krem košulje koja je naglašavala njenu besprijekornu liniju.
           
            - Čime se baviš? – upitam ju.
            - Ničim posebno, svašta po malo, da preživim.
            - Još gori si lažov od mene, znaš?
            - Nekako smo si slični – pogleda me.
            - Ne toliko koliko bi ti to htjela, draga moja, iako se dosta dugo držiš, moram priznat.
            - Majmune! – nasmiješi se i lupi me po leđima – ozbiljno, nakon tvojih knjiga i ovog kratkog razgovora, nailazim na neke sličnosti, ti ne?
            - Ne uspoređuj moje knjige sa mnom, rekoh ti već. Ne znam, mogu se svakoj prilagoditi kako bih dobio što želim.
            - Ja nisam svaka.
            - To ti tako misliš.

Nastavili smo dalje u tišini. Došavši pred stan, zvonio sam, ali nitko nije otvarao.

            - Ana nije tu.
            - Imaš li ključ?
            - Imam.
            - Uđimo onda.
            - Dobro – i ušli smo, nakon napete atmosfere i stiskanja u dizalu.
            - Znači, ovo je Marijanovo skrovište? – gledala je slike po zidovima i unutrašnjost stana.
            - Ne, upravo smo došli iz mog skrovišta, ovo je Anin stan.
            - Gdje je tvoja soba? Moraš imati sobu za pisanje.
            - Pravo pa lijevo, zadnja vrata. Jesi za kavu?
            - Hm, kasnije... – još je nešto nerazumljivo govorila.
           
Stajao sam u kuhinji Aninog stana s djevojkom nepoznatog imena koja je bila duplikat mene, iako joj to nisam htio priznati. Ipak, iskustvo je prevladavalo, odnosno, njeno neiskustvo. Podsjetila me na mene dok sam bio mlađi, buntovan i nadobudan, kad sam mislio da svijet držim u šaci, a zapravo je bilo obrnuto. S tim, mene je svijet sažvakao i bezdušno ispljunuo na milijuntom kilometru od moja dva kompanjona, podsvijesti i savjesti.

            - Marijane.. – viknula mi je dok je išla iz sobe – Marijane, crni Marijane – zagonetno se nasmijala.
            - Što je?
            - Ti si tako čudan!
            - Ne bih baš rekao, ali znam tako djelovat na ljude.
            - Ne, ti nisi odavde, ne pripadaš ovom svijetu.
            - Jesi ti lupila glavom u sobi? Rekao bih da sam čuo neki udarac...
            - Šaljivđijo – opet me udari, ovaj puta u rame – kako ti polazi za rukom?
            - Što – blage veze nisam imao o čemu ona.
            - Znamo se koliko, pola sata?
            - Da, iako ti misliš da mene znaš puno duže.
            - Da, ali ja mi...

Nije završila do kraja, a ulazna vrata su se otvorila. Ana, kao i uvijek prekrasno odjevena i pretjerano dotjerana, ušla je u stan ni ne primijetivši nepoznatu djevojku. Tek kad je krenula prema meni, shvatila je kako nisam sam. Zastala je, djevojka se okrenula prema njoj, na što se Ana uplašila. 
           
            - Tko je ovo? – upitala me, gledajući u nju.
            - Ja sam Marijanova prijateljica i upravo smo pričali o njegovim knjigama – prestigla me je.

Ana ju je odmjerila od glave do pete i, naravno, s obzirom na moju ne baš pretjerano skromnu boemsku povijest, nije joj povjerovala ni riječ.

            - Marijane, tko je ova mala drolja, ha? Više nemaš stida, sad mi ih i u stan dovodiš? Moj stan?! – izderala se.
            - Nisam imao ništa s njom – hladno joj odgovorim – djevojka je došla jer se htjela upoznati s mojim radom.

Najtužnije od svega je što sam i govorio istinu.

            - Da, radom tvojih bokova, smeće jedno muško! – sad me i ona počela lupati, ovaj puta s torbicom – kako mi možeš to učiniti, u mom domu, našem domu?!? – nije prestajala.
            - Ana, nemam veze s njom, čak ni ne znam kako se zove! – pokušavao sam ju smiriti, a nepoznata djevojka je zadovoljno promatrala Aninu scenu.
            - Daj, koja ti je vražja mater, smiri se! – uhvatio sam Anu za ruke i zaustavio ju – nemam ništa s njom, niti ću imati!
            - Gospođo, vaš muž je u pravu. Ja se također bavim pisanjem i došla sam na kratak razgovor s gospodinom Marijanom. Nemate razloga biti uplašeni, ovdje sam uglavnom zbog posla – kulturno je pokušala smiriti podivljalu neman.
            - Posla, kažeš? Znaš što? Marš iz mog stana, marš napolje dok ti nisam polomila sve prste, pa ćemo onda vidjeti kamo ćeš ići zbog posla! Marš napolje! – vrištala je na nju.
            - Ana, ne pravi mi scene, nemoj dok sam...
            - Ti šuti! Tvojih izleta i lova u mutnom mi je više preko glave! Tolerirala sam, ali ovo je prevršilo svaku mjeru!
            - Ana! – viknuo sam – ne pričaj gluposti, ne želim...
            - Molim?!? Marš i ti, konju jedan muški, marš napolje sa svojom droljom! Neću da te više ikada vidim ovdje! – nastavila je lupati po meni.

Maknuo sam se od luđakinje, otvorio hladnjak i izvukao bocu viskija. Uhvatio sam nepoznatu djevojku pod ruku i zajedno s njom krenuo prema vratima.
           
            - Što ti to radiš?? – Ana me upitala, sva u čudu.
            - A što misliš? Ispunjavam ti želju – zalupio sam vratima, iako se ona i dalje derala.
            - Žena ti nije normalna – rekla mi je – kako možeš živjeti s njom?
            - Baš i nemam izbora, stan je njen, moramo se susresti, htio ne htio.
            - Nemaš svoj stan?
            - Zar bih onda živio s njom?
            - Sviđa mi se to. 
            - Hm, ovo se neće dobro završiti – rekoh joj.
            - Zar je bitno?
            - Kradeš mi riječi iz glave, ne volim to, prestani.
            - Rekla sam ti da imamo previše toga sličnog. U redu, ja nemam ludog muža – nasmije se.
            - Zato ja imam ekstra ludu ženu!
            - Što kažeš da odemo do mene, u moj stan?

Opet mi je čitala misli.

            - Nekako mi se sviđa tvoja ideja.

19. kolovoza 2012.

Sitnice po ženskom rodu



Čovjek bi pomislio kako pasji skotovi, bez obzira koliko ružni ili lijepi bili, nikada nemaju sreće, ali ja sam bio jedan od onih koji su se igrom slučaja našli na drugoj strani. Možda nisam ni mogao raspoznati gdje je koja, ali ova mi je odgovarala maksimalno. I takvu sam ju koristio, do krajnjih granica. Baš i ova zadnja, ne sjećam joj se imena, lijepo se uklopila u redoslijed prekrasnih dana u potrazi za malo ljubavi i razonode. Da, slažem se, prekrasna, po samoj definiciji žene idealna, s njegovanom gustom kosom i ukusno popunjenim nakitom na pravim mjestima, ali kad se svjetlo ugasi, zar je to zaista i bitno? Od svega, ono što mi se zapravo i svidjelo na njoj je njen glas, pogotovo kad bi u fazi klinča iz sveg glasa vikala „GLORIA!!!“. Kažem, sitnice…

Kad s ljubavlju obrišeš pod na kojem se odigrao pravi rat užitka i strasti, malo tko pita za emocije. Ako i postoje, budućnost se pobrine za to. Emocije se same od sebe pojedu, nestanu poput daleke zvijezde koju proguta crna rupa. Ništavilo. Muk. Tko još želi živjeti zarobljen u vlastitim emocijama? Čak su i mazohisti odustali od ovakvog prenemaganja, bezbolnije je kad fizički boli. U to sam se nekoliko puta uvjerio. Ali ljudi…prije bi konju sjelo, baš kao i što će guska ili patka prestat gutat kišu jer će se ugušit se u kombinaciji vlastite sline i trule kapi. Ženski rod, jel… Na nekoliko stotina metara što su me dijelili od stana gdje spava zmaj bez vatre, imao sam osjećaj da je udaljenost veća od nekoliko stotina tisuća kilometara koje sam prošao skitajući se od grada do grada po cijelom svijetu. Što je tih par stotina metara u odnosu na cijeli svijet?

Ništa, ali nije stvar u udaljenosti, koliko je u onome što me čeka tamo, iza zavoja, kad ulazim u krivinu i očekujem cvijet, a dobijem vrisak. Život, koji je sve samo ne život kakav sam htio, leži na mom krevetu, u mojoj postelji, u mojoj radnoj sobi i hrani se mojim stranicama koje mu nikada neće predstavljati ikakvo značenje. Taj truli život, ta maska s kojom spavam svaku noć i nadam se kako me neće pogledati u lice i da ju neću zadaviti golim rukama, uništio je svaku želju i razlog za osmijehom. Trulije od truleži kojom se hrani. A opet sam s njom. Zašto? Eh, kad bih imao odgovor, vjerojatno bi i cijela stvar bila nešto drugačijeg izgleda.

24. lipnja 2012.

Kamo idu ovi ljudi?


Kamo idu ovi ljudi
i zasto vuku kofer za sobom?
Bjeze li?
Traze li nekoga?
Nesto?
Traze li sebe?

Jesu li u strahu?
Jesu li blizu kraja?
Cilja?
Ili su tek na pocetku?

Sto im znaci taj kofer,
taj zivot u malom?
Njihov tuzan i izgubljen pogled,
ima li on veze sa javom?

Kamo idu ovi ljudi 
i zasto me vuku za sobom?





22. ožujka 2012.

Povjetarac što dušu hladi





Dok smo odlazili, pogledao sam u retrovizor.
Isti prizor kao i jučer.
Par iskrenih suza na tvom tužnom licu.
Uzdahnuo sam i upalio radio. Misli nisu bježale,
Štoviše, gomilale su se u čudnim krugovima,
Nekim nepoznatim prostranstvima.
Nisam te našao, nisam te ljubio,
Nisam ti dar ljubavi poklonio,
Koliko god sam htio.
Nisam mogao, u sebi te nisam vidio.

Isti prizor kao i jučer.
Par tankih nogu iznad zemlje,
Mirno se njišu na povjetarcu što dušu hladi.
I nestaju odnoseći sve pred sobom.
Tako tiho, tako lako, kao da nikada
Bitno bilo nije.

20. ožujka 2012.

Marijanove kronike


1


„Nisam sam, slobodno je“ - zvučalo je tako sigurno. U biti, što se loše moglo dogoditi? Par čaša, stan, znoj i laku noć. Neko vrijeme promatrala je moje rupice na licu, možda ih je i brojala, a onda je približila stolicu i sjela. Mirisala je na skupe parfeme, poput onih koji još dugo vremena ostanu kad kakva fina gospođa prođe pokraj mene i okrzne me. Nisam se odmah udostojio pogledati, samo sam namignuo konobaru da joj donese. I meni isto, nekako sam osjećao kako će mi trebati večeras.

            - Imaš li vatre? – upita me.
            - Ne.
            - Ne pušiš?
            - Ne.
            - A piješ?
            - Da.
            - Što još radiš?
            - Ništa.
            - Samo sjediš i piješ, a ne pušiš?
            - Da.
            - Što se događa s tobom?
            - Ništa, zar bi trebalo? – i okrenuo sam se prema njoj. Uperio sam oči prema njenim i u tom trenu, taj spoj, doticaj dvije vatre koje su na izmaku, planulo je nešto. Siguran sam u to kao što sam bio siguran da ćemo se večeras spojiti. Ali oduvijek sam znao igrati igru, nikad nisam pokazivao emocije, čak i kad bi se nekim čudom našle u ovoj vreći kostiju.

            - Marijan Ortinski, zar ne?

Nikad nisam uživao u slavi, ako bih tako mogao nazvati prašinu koju je podigla moja zadnja knjiga. Svaki put kad bi me netko prepoznao, pokušao sam se na sve načine izvući, jer sam znao što slijedi. Ova puta mi je to išlo u prilog, bio sam siguran.
           
            - Da, recimo da mi je drago, donekle.
            - A ipak ti je drago?
            - Recimo, kao što sam naveo.
            - Po koricama tvoje knjige ne bih rekla.
            - Ljudi se ne sude po koricama, kao što se kurve ne sude po pameti.
            - Dobro – otpije gutljaj obojenog alkohola – što vas tu dovodi i zašto se se odlučili na moje društvo?
            - Tu sam stalno, nešto kao domaćin. Večeras mi se ne sjedi samom.
            - A što ako meni ne odgovara društvo?
            - Onda ne bi sjela pokraj mene i ispitivala me gluposti.
            - Imala sam prilike pričati s djevojkom koja je provela večer s vama.

Što bi sad to trebalo značiti?

            - Mora da ste se lijepo napričale.
            - Nahvalila vas je.
            - Onda je sigurno lagala. Loš sam igrač, vjeruj mi.
            - Ona kaže da ste odličan.
            - Onda je ona loša. Kamo vodi ovo?

Iz torbice boje zlata izvukla je pribor koji je nalikovao na kirurški. Smotala je duhan u papir i pripalila. Nikada nisam podnosio miris, čak i kad bih bio u krizi.

            - Nikamo, samo neobavezno ćaskamo.
            - Nisam baš siguran da sam raspoložen za ovakvu priču.
            - Pa što, ja jesam.
            - Lijepo, onda uživaj – bacio sam nešto novčanica na šank, obukao kaput i ispio sadržaj iz čaše – ipak mi nije drago – nasmiješio sam se i izašao van.

Zaprepaštena je ostala sjediti i vjerujem da je promatrala kako izlazim van. Ona će meni popovijedati o životu i tome kakav sam ja igrač? Bože, zar nemaš ništa bolje? Ponekad jednostavno ne zaslužuju ni šansu, a kamoli nešto više. Hodao sam prema stanu i usput razmišljao koju vražju mater radim u ovom mjestu. Vrijeme me stišće, već neko vrijeme ne razvijam se u željenom pravcu, manje pijem, manje pišem, više gubim dane. Što se događa s mojim životom? Zar je to kriza srednjih godina?

Ubrzo sam došao do stana i popeo se na drugi kat. Bilo je otključano, očito je Ana bila u stanu. Čim sam otvorio vrata začuo sam njen iritantan smijeh koji se isprepleo s također iritantnim smijehom par njenih kokoši kojih sam se jedva riješio na promociji knjige. Ušao sam, izuo se i krenuo prema kuhinji.

            - Hej Marijane – viknula je Ana – jesi to ti?
            - Jesam – uzeo sam bocu i došao u dnevnu – bok cure, kak' ste?
            - Opet piješ? – Ana me ukorila prije no što je i jedna od njih išta izgovorila.
            - Imam ju već dva tjedna, smanjio sam.
            - Znaš što ti je doktor rekao, na minimum s alkoholom i cigaretama dok ti se krvna slika ne popravi! – ustala se i poput kakve klinke objesila mi se o vrat. Naravno, njene kokoške gledale su  nas sa sjajem u očima i pri tome nevješto skrivale svoju zavidnost.
            - Taj doktor priča gluposti, osjećam se odlično.
            - Ne, on je tatin doktor otkad zna za sebe i zaista imamo sreće što je pristao biti i tvoj, trebao bi ga poštovati.

Prilikom jednog, nazovimo, obiteljskog ručka kod njenih roditelja, pozlilo mi je nakon što sam pojeo par zalogaja loše spravljenog lososa. Kako se okupila sva gradska krema, odmah su mi pripisali dijagnozu i gotovo me strpali u bolnicu na par dana. Na svu sreću i moju nesreću, u eliti se nalazio i doktor Anina oca, Antun, ili kako ga svi nazivaju, primarijus. Na samu pomisao da je on sam zatražio da mu nadjenu taj truli prefiks, meni je pozlilo. Sa svojim stručnim okom ispod par centimetara debelog stakla, rekao je kako mi je potrebno liječenje. Svi su se začudili, uzdahnuli, nekima je gotovo i pozlilo, a primarijus je stručno objašnjavao povijest moje bolesti koja je postala popularna kod ljudi mojih godina. Osjećao sam se kao Dorothy među životinjama. Antun, odnosno primarijus, svojim je ekstravertiranim osjetilima i doktorskim stažom zaključio kako bih se trebao ostaviti alkohola i cigareta. Pa mislim, doktore, čijem zdravlju je to pomoglo? Jeste li svjesni da, ako to i učinim, ne znam kako ću živjeti s ludom kučkom pokraj koje sjedite? Naravno, zadržao sam misao za sebe i obećao kako ću se pridržavati dijagnoze koju je čak napisao na papir i potpisao. To mi je puno značilo.

            - Čuj Ana, nisam već dugo ništa okusio, trebalo bi mi malo.
            - Primarijus je rekao „no-no“ alkoholu i cigaretama!
            - Ali to mi je za pisanje, znaš da im treba malo poticaja.
            - Onda može – zadovoljno je cvrkutala i vratila se svojim kravama.

Volio sam joj s vremena na vrijeme dati na važnosti, pa bi se smirila i ne bi previše bila dosadna sa svojim pitanjima. Ona je jedna od onih koje sve zanima i na sve imaju odgovor i novo pitanje. Zatvorio sam se u spavaću sobu koju sam preuredio u radnu i zatekao nešto što nisam zamišljao ni u najgoroj noćnoj mori. Sve je bilo čisto. Odjeća, cipele, krevet, sve bilješke sa stola i malog stolića pokraj kreveta bile su složene na hrpu. Ormari su bili zatvoreni i u njima su uredno vjesile ispeglane košulje, u ladicama je sve bilo po redu. Oblio me hladan znoj. Brže bolje sam otvorio bocu i nagnuo neka curi duboko u mene i napuni me nekim drugim osjećajima. Još jednom sam pogledao prema bilješkama i još jednom nagnuo. Otvorio sam vrata balkona kako bih uhvatio zraka, ali nikako nisam dolazio do sebe. Strovalio sam nekoliko dugih gutljaja i pokušao se skoncentrirati na pisanje. Sjeo sam za stol, ali bol u stomaku tjerala me na povraćanje. Dozorjentiran sam bio, problijedio, osjetio sam kako mi se boja lica miješa i nestaje, a par hladnih kapi klize niz bradu. Sa zadnjim atomom snage prevalio sam se preko stolice na uredno spremljen krevet. Trebao bih što prije otići odavde, zadnje su riječi koje su pobjegle pred nekim čudnim snom koji me umorio.



2



            - Gospodine Marijane – čim me je oslovio s gospodine, znao sam da nešto nije u redu – pročitali smo vaš rukopis i, iskreno, pomalo smo iznenađeni što ste se odvažili na takve riječi. Znate,...
            - Ne znam – prekinuo sam ga.
            - ...šaljivđija, i mislio sam da ste takvi. Znate – nastavio je – nakon jednog poglavlja otprilike sam pretpostavljao s čim bih mogao imati posla, ali onda sam nastavio čitati, pa sam došao do drugog poglavlja...
            - Logično.
            - ...da...pa sam se zapitao, zašto je sad odjednom promijenjen slijed? Onda sam nastavio čitati...
            - Pa ste došli do trećeg poglavlja?
            - ...da...i slijed događanja nikako nije bio kako sam pretpostavio. To me je zaintrigiralo i onda sam pomislio... – ostao je otvorenih usta, raširenih ruku i pogledom prema stropu. Okrenuo sam se i pogledao u isto, ali nisam primjetio ništa osim hladne crte koja je spajala zid i strop. Pogledao sam u munjenog čovjeka i čekao da mi zapečati sudbinu.
            - ...to će biti pravi pogodak! – izustio je i pljesnuo rukama, na što sam trznuo očima.
            - A koga ćemo pogoditi? – ozbiljno sam pitao.
            - Marijane – kroz smijeh će – vi ste jedan zaista zanimljiv gospodin! Molim vas, da vam natočim još jedno?
            - Može, hvala...
            - Vidite, u izdavanje idemo, to svakako, ali morat ćemo napraviti nekoliko ispravki rukopisa, to je, kako se sad kaže, „pod must!“ – pokušao je biti mlađi nego što je.
            - Na kakva ispravljanja mislite?
            - To je samo s mog stajališta, ali vjerujem da, kad prođe našu korekturu, neki se neće složiti s mnogo toga napisanog.
            - Znate, boli me neka stvar što se oni neće složiti.
            - Da, ali o tome vam ovisi hoćemo li ići u nakladu ili ne – prozirno se nasmije.
            - Gledajte – zapalio sam i povukao dim.
            - U mojoj kancelariji se ne puši – odmah me upozori.
            - Dobro – nastavim – ja svoje riječi ne mijenjam, jer je svaka na svom mjestu, baš ondje gdje treba biti, a ti vaši dupelisci, kokošari i ulizice mogu me povući za ono što nemaju, razumijete?

Nepomično je stajao i slušao što mu govorim. Djelovao je ozbiljno, puno ozbiljnije nego što sam ja govorio.
           
            - Osim toga, zbog same radnje i likova, nije baš pametno mijenjati riječi i rečenice. Izgubili bi smisao koji nitko od vaših pizduna ne bi mogao vratiti.

I dalje me je nepomično gledao, bez ikakve emocije, hladan poput ruske kurve natopljene vodkom.
           
            - To je sve? – upita me.
            - Više manje.
            - Dobro, gospodine Marijane – uporan je bio s tim trulim prefiksom – mislim da ćemo vam se javiti u vezi vašeg rukopisa.
            - Znate, još nitko mi nije u lice rekao kako neće tiskati moju knjigu, vi ste prvi. I znate što? Zamišljao sam ovu scenu nekoliko puta, ali nikad da će biti ovakva.
            - Hvala vam što ste to podijelili sa mnom, ali javit ćemo vam se, zaista.
            - Lijepo od vas, zaista.

Ustao sam se, ispio čašu do kraja i izašao iz ureda. Pozdravio sam simpatičnu tajnicu i namignuo joj, na što me je pogledala s distancom. Mora da je bilo zbog cigarete u ustima. Vani je bilo sunčano, više nego što bi trebalo biti, pa sam se uputio prema Tvrđi. Kroz par koraka uhvatila me neopisiva želja za spajanjem, pa sam skrenuo prema Radićevoj prema stanu stare prijateljice. Ona bi me uvijek dočekala širom otvorenih ruku i bluze. Imala je nekog svog šalabajzera koji bi ju vodio na skupa mjesta i kupovao joj sve te ljubavne predmete s kojima bih se ismijavao kad bi se našao u njenom stanu. Nije joj bilo drago što to činim, mora da ga je voljela, ali ne dovoljno. Kompletna ljubav, nešto što se teško nalazi, mora biti i u krevetu, i na ulici, dok kupujemo kruh, a ona kaže „Uzmi koji više voliš“ i namigne. Kompletna ljubav mora biti u svim izlučevinama koje proizlaze iz zajednice. Suza, znoja, sjemena. To joj je bilo teško shvatit, pa sam ja s vremena na vrijeme uskakao. Doduše, bilo je i klasično, ali uglavom je voljela skakanje.

Došao sam do njenog stana i pozvonio. Nakon nekoliko trenutaka javio se muški glas. Samo sam produžio dalje i usput psovao u sebi, ovaj dan mi ništa nije bilo naklonjeno.


3


Kad sam se probudio, pokriven, nisam čuo nikakav razgovor iz dnevne sobe. Polako sam se ustao, ne bi li vidio jesu li kokoške otišle, ali nikoga nije bilo u stanu, čak ni Ane. Nekoliko puta sam ju viknuo, ali se nije odazvala. Bože, kakvo prekrasno buđenje. Napravio sam si kavu, uzeo čašu, sipao viski i zavalio se pred računalo.

„Slavni pisac Dante podijelio je život žena na 9 krugova i s dobrim dijelom bih se složio s njim, ali očito su ga morile neke ljubavne stvari, pa se čovjek, jadan, raspisao, u nadi da će ga voljena čuti. Ja bih to malo skratio, da uštedimo na papiru i vremenu, pa bih  život krvopija podijelio na tri dijela. Ne bih im davao nazive, jer nema smisla, recimo, neka budu broj jedan, dva i tri.

Broj jedan

Čim otkrije svoje glavno sredstvo manipuliranja, žena se svrstava u broj jedan. To su oni počeci u kojima iskustvo nije na razini, oružje s kojim barata još uvijek nije razvijeno do krajnjih granica, ali vide se naznake u kojem smjeru će se razvijati. Naravno, postoje i one koje su preskočile broj jedan, ali te imaju sreće pa broj tri nikada ni ne dožive. Neki ih nazivaju kurvama, ali meni su one baš simpatične.

Mlado žensko, odnosno broj jedan, svjesno svojih mogućnosti i zakržljalog mozga još uvijek brdskog muškarca (govorimo o vršnjacima, jel), polako kreće u pohod, lov na divljač kojoj otkida glavu i ostavlja osakaćena tijela da lelujaju po sivim ulicama. No, sad dolazimo do problema - prva nedoumica među brojem jedan – čemu oni sada služe? Mulasti su, nemogući, ništa ne mogu sami, a organ se još nije razvio. Još uvijek nabijanje nije doseglo željeni stadij, napredovanje na broj dva. I, reče broj jedan, vratimo im glave, ali neka ne budu kao prije. Napravimo ih emocionalnijima, neka pate za nama, neka nam poklanjaju dvorce, automobile i svu ljubav svijeta, a mi ćemo njima širiti noge. I broj jedan riješi jednadžbu s dvije nepoznanice – iz šupljeg u prazno.

Nakon nekog vremena, uvidi broj jedan kako sve ide po planu, baš kako su i naumile.. Mužjaci su poput dobrih pasa, spremni sve učiniti za njihove sjajne oči, stisak dojke i širenje nogu. Ali, nije baš sve tako sjajno i idealno, prelazak i evoluiranje ka novom broju sporije je nego što su mislile. Zapravo, sporo je u vražju mater, broj jedan više nije siguran hoće li ikada prijeći u broj dva, a kamoli broj tri, koji se činio svjetlosnim godinama daleko. Nešto se treba poduzeti, pod hitno!

Uto, dolazi još jedan problem, možda i još veći! Netko od mužjaka drznuo se korisiti više od pola posto mozga, koliko su im kučke i ostavile. Hm, što sad? S novom polovicom bit će duplo ispred njih, pa to se ne smije dozvoliti! Na svu sreću, one kučke koje su automatski upale u broj dva, pomogle su sestrama i zajebale muški rod za vijeke vjekova.

            - Vi, tamo dolje, jedinice - kako su ih dvojke od milja nazivale - samo blatite naš broj!
            - Čuj, mužjaci su se pobunili, što da radimo?? - zavijao je broj jedan.
            - U potpunosti im se predajte i to dobro naplatite.
            - Ali, to već radimo! - vapio je broj jedan.
            - Ne, vi im se predajete i čekate čudo. Uzmite im sve, žene, djecu, kuću, auto, psa, mačku, prijatelje, sve što im je vrijedno!
            - Kako, pa mi smo im najvrijedniji!
            - Kako si zelen, jedinico! Idemo cure, ne isplati se ovima davati besplatne poduke! - i broj dva pokupio je svoje haljine i odlepršao šireći noge nekim putem koji broj jedan nije shvaćao.

Zamisli se jedinica “Pa kako, mi smo im najbolji, najslavniji, najsvjetliji, nas slave, mi...čekaj...kakvi prijatelji, kakvi psi?? Što, otkud im pravo?!?” Skoči par jedinica, našamara mužjaka, lupi glavom o pod, zid i strop, kida ruke, uvrće prste, nogom u međunožje, ali mužjak, blentav po prirodi i majci koja ga stvori, trpi i muli. “Ovo neće biti lako, trebamo drugu metodu” reće jedna jedinica i, kako to i u svijetu ima, najsjajnija jedinica, ona kojoj se svi klanjaju i koja sve zna, reče: “STOJ!”.

Muk. Sve jedinice gledaše sa strahom prema vrhovnoj jedinici, sve čekajući što će majka reći. “Trebamo poslušati savjet sestara dvojki!” Aplauz. “Moramo mužjacima pokazati tko je muško!” Aplauz. “Širit ćemo noge više i bolje, davat ćemo se u roblje, ponižavat, ali...” Aplauz. “...pokazat ćemo mužjacima tko je muško!” Aplauz. “I vrlo brzo, sestre jedinice, vrlo brzo ćemo doći u BROJ DVA!” - krikne vrhovna jedinica, a par jedinica oko nje polomiše se od aplauza. Mužjak gleda i ne razumije, sve si misli “ove su skrenule”. Otprilike, u očima neiskvarenog mužjaka to je tako i izgledalo, samo...sjećate se onih mužjaka koji su počeli razmišljati sa cijelim postotokom mozga? E, tu je kvaka.

Čitajući tekst koji sam upravo napisao, zamislio sam se i pokušao shvatiti u koje zgubidane bih mogao sebe strpati. Imao sam sve predispozicije za pametnijeg mužjaka s jednim postotkom mozga za razmišljanje, ali i uteg zvan Ana koji me vukao daleko od onog iskrenog i jedinog što sam imao - mog uma. Baš kad sam pomislio na nju, začuo sam kako su se ulazna vrata otvorila.

            - Marijane! – viknula je, po običaju – gdje si?

Ulazila je u sobu s punim vrećicama namirnica. Nešto loše će se dogoditi.
           
            - Moj Marijane, kako sam ja sretna što tebe imam! – baci vrećice na pod i zagrli me. Ostao sam u čudu i nevjerici.
            - Ana...
            - Znaš, bila sam u trgovini po namirnice za večeru i neuredna prodavačica me upitala jesam li ja žena Marijana Ortinskog! Zamisli! Rekla je kako joj se sviđaju tvoje knjige, na što sam joj odgovorila kako sam ti ja jedna od bitnijih inpiracija.
            - Ana... – pokušao sam ju skinuti s vrata, ali neuspješno.

Jedna od bitnijih inspiracija? Bila je u pravu, luda žena bez i malo osjećaja za realnost, koja zahvaljujući svojim roditeljima oduvijek živi snobovskim načinom života, prepuna je jama trule inspiracije. Takve riječi obično se bacaju u vjetar, zajedno s izgubljenim dušama koje se lome prema meni.

            - Rekla sam ti da te svi čitaju, pa i neatraktivne prodavačice. Trebaš malo više vjerovati u svoje pisanje, a manje provodit vremena uz bocu. Danas sam ti dozvolila jer su cure bile kod mene, inače bih teško popustila.

Još uvijek sam ostao kod onog o inspiraciji.

            - Pravim dimljenog lososa za večeru, doći će i moji, pa ćemo svi zajedno večerati. Mogao bi se istuširat i sredit.
            - Ana, već imam dogovoreno za večeras, gost sam na promociji Lovrinčićeve knjige, ne mogu ostati na večeri.
            - Joj, ja sam na to zaboravila! U koliko je promocija?
            - U 19 sati.
            - U 19...19...super, onda idemo svi zajedno! To će biti prilika da majka i otac vide koliko si omiljen u društvu.
            - Ana, mislim da to nije dobra ideja.
            - Zašto?
            - Zato jer tvoji roditelji čitaju gluposti i svete knjige, a ova to sigurno nije.
            - Pa kakva je ova knjiga?
            - Kao i moja, zanimljivo štivo nama iz trećeg staleža.
            - Daj Marijane, prekini s tim glupostima! Ti si svoje odradio i s pravom si sad iznad njih! Tko im je kriv što su siromašni!

Svaki odgovor na ovu hrpu gluposti guralo bi me upravo prema istom.

            - Dobro, napravi kako hoćeš.
            - Super! – pljesne rukama – idem javit majci, sigurna sam da će se obradovati!
            - Da, vjerujem u to.

Odlepršala je s vrećicama u kuhinju i ostavila me zbrkanog uma. Nekad bi se ponašala skoro normalno, a nekad bi bila ovakva, naporna i teška za shvatit.


4

  
            - Hej Marijane! – netko je viknuo – hej, zar nas više ne poznaš?!

Okrenuo sam se i ugledao dvije skitnice kako su se privukli jedan uz drugog. Zaustavio sam tok misli, okrenuo se i krenuo prema njima. Kako sam se približavao primjetio sam kako je jedan od njih nosio kaput koji je nekada davno bio moj. Zar je to...
           
            - Smeće staro, više nas ne poznaš otkako si se probio? – rekao mi je jedan od njih.
            - Ne, on je sad gospon čovek, pogledaj mu odijelo! – odvrati drugi.

Dva brata po ulici, Mislav i Marko, stari znanci kad mi baš i nije išlo, jedini kučkini sinovi kojima nije bilo bitno tko sam i što sam. Vrijedio sam isto koliko i oni, ništa, i sam po tome bio vredniji od svih pogubljenih duša koje su nas gledale s prijezirom u očima. Svaki sitniš koji bi jedan od njih doneo radeći težak fizički posao i svaki siroti dinar koji bih dobio za par bezvrijednih listova koje sam pisao preko volje, trošili smo za jefino vino ispred točionice. Kad bi bilo zima, stara baba bi nam dozvolila da sjednemo unutra i grijemo se. Često bi zadigla suknju i jedan od njih dvojice bi obavio posao. Ja bih joj napisao pjesmu i pod teškom mukom izdržao poljubac starih i smežuranih usta iz kojih je izlazio nepodnošljiv smrad.

            - Momci, otkud vi tu, ne „patrolirate“ više u Kapucinskoj?
            - Ne, otjerali su nas otamo, previše smo ružni za njihova lijepa lica – kaže Mislav.
            - Istina, tako i izgledate. Očito ne brišete šminku poslije ponoći, ujutro zna biti problema s trepavicama, kako to do sada niste shvatili?
            - A ti? Vidi se, jedva da si nas prepoznao, ne vidiš od tog odijela – Marko, oduvijek je mrgudao i gunđao, ali je prava duša od čovjeka. Žena mu je uzela sve, kuću, auto, klince i psa, ali je sirota životinja ipak odabrala njega. Tu i tamo mu se vrati, ali dobar dio vremena je na gasu.
            - Čuj, kad ti nisi htio, netko je morao – uzvratio sam – nego, što sad, gdje ste, čim se bavite? Ima li kakvog posla sad po zimi?
            - Teško – reče Mislav – slabo će nas tko i primit, gadne su kazne za rad na crno. Danas je došlo vrijeme da i šljakeri trebaju škole.
            - Nema nam spasa, svi letimo u provaliju! Bez posla nema ni para, a bez para nema ni kruva! – tužno i iskreno je zborio Marko.
            - A jebemu, pa što sad? Gdje spavate, od čega živite?
            - Tu i tamo se prošvercamo u Crvenom križu, ali ni tamo ne možeš mule, svatko traži svoju pinku.

Gledao sam u svoja dva prijatelja i tuga je obuzela gornji lijevi dio mojih prsa.

            -Dođite za mnom – povukao sam Marka.
            - Gdje, kuda idemo?
            - Samo me slijedite.

26. siječnja 2012.

Moja kći

 
Sviraj pjesmu, o bolnom gubitku,
O dvoje ljudi i njihovom dobitku.
Kćeri rođene u mjesecu Julu,
Prvorođene dok kiša je sijala,
I hladna zemlja ju grijala.

Sviraj, stranče, pjesmu o boli,
O ljubavi koja više ne voli.
Više zvuk tvoj ne dira,
Pa ni mene, čak i kad sviram,
Stara rana ne boli.

Sviraj nešto, tek nek' se čuje,
Taj zvuk što uboge daruje.
Osam nota u devet dana,
Kad ljubav moja
Usnula je mlada.





15. siječnja 2012.

Što li sam ja?




Što li ja sam? Tek još jedna priča,
Nikada ne ispričana,
U moru istih slika,
Istih riječi i tuđih snova,
Na zalasku još jednog dana.
Što li jesam, kako me zvati,
Ako ljubav nisam iskusio,
Jesam li i bio?
Jesam li je mogao dati?
Oči moje preko zida,
Vidjele su njene ruke, blijedo lice
I haljine bijele,
Daleko od mene.
Ruke moje grlit su htjele,
na trenutak, i na vječnost,
one raširile su svoje sjene,
ali više nije bilo Tebe. 

9. siječnja 2012.

Marijane, zašto pišeš?




Moje ime je Marijan i ja sam pisac. Zašto sam postao pisac? Vjerojatno zato jer je masa to htjela. Pustio sam im svoj tekst kao psa s lanca, pa još jedan, nakon njega i pjesmu, pa još koji tekst i bili su oduševljeni, sretni. Nitkovi su se poistovjetili s mojom djecom. Konačno netko piše kako oni misle, pretvara njihove razvratne misli na papir i to radi tako očito i točno, da su svi bili oduševljeni, sretni. Prljave tajne izlaze na vidjelo i oni, neka vrsta ljudi, ih čitaju, poistovjećuju sa svojim jadnim i primitivnim životima. Užasne stvari, grozote koje se nalaze iza zatvorenih vrata spavaće sobe, zaključane u ormar dječje sobe i ispod kćerinog kreveta. Grozote koje sjaje punim sjajem kad na scenu stupa mrak.

Na kraju, to je jedini zid između mene i njih, štiti me, sve dok pišem zadnju riječ i ne stavljam točku. Čak i kad umrem, možda i poživim kroz svoje zidove, tko će ga znat. Uzeo sam svoje zidove, zacementirao ih i malo pomalo činio ih većima. Nisam vidio druge ljude i bio sam sretan. Nisam vidio ni psa ni mačku i bio sam sretan. Lice, ono najgore i najljepše, smežurano i ravno, nisam vidio, nisam ni osjetio. Sam sa svojim zidovima. Svake godine, moji zidovi su bili toliko visoki, da nisam mogao vidjeti ni božićno drvce. Poput slijepca, bio sam prisiljen osluškivati ljude kako se raduju, smiješe, pričaju jedni s drugima, iako su u zavadi. Vidio sam jedino nekog tamo pribijenog na križ, bez razloga. Za ljude, za masu, za meso i kosti bez ikakvog osjećaja za zahvalu. Vidio sam neke Njegove sljedbenike kako se potucaju, ljube pusta obećanja u zamjenu za nešto malo zelenih papirića. Bezvrijednost. Oduvijek su bili bezvrijedni, ti lupeži što tapkaju u mraku i boje se svoje vlastite sjene, a vražju mater bi preveslali kad bi mogli. Lupeži i lopovi, ministranti i svećenici, kurve i dame prve klase, oduvijek su ljubili to raspelo kad bi netko gledao. Kupovali su svoju ulaznicu za nebo.

Moje ime je Marijan i ne idem u crkvu, moja crkva ne priznaje vašu. Gluhi ste i slijepi, vaši poslodavci u crkvama vas uče glupostima. Moja crkva je moj papir. Moj papir više je od moje crkve. Više od životinje, prljavštine, potrebe, objašnjenja, mogućnosti i raspela, hodanja, dobrote, natjecanja riječima i novcem, kreveta uprljanog dobrotom i nevinošću. Ja se molim svakoga dana, ali svome bogu, koji nije ni malo nalik na vašeg. Moj bog nema uši i ne čuje, nema srca i ne voli. On je jednostavno takav kakav je, ružan, gadan, prljav i užasno bezobrazan. Ali je moj i meni se sviđa, izgleda mi iskreno. Moj bog je moja duša, a ja njegova ovca. Možda me i žrtvuje, a možda me i pohvali, a možda me i ostavi na miru. Naš odnos je nešto više, vama nepojmljivo, bezvrijedno. Naš odnos ne košta ni jednog papira, ni kovanice, naš odnos je više od odnosa. Nekada sam ja njegov bog, a on moja ovca, a nekada smo obojica bogovi, a nekada ovce. Tu i tamo zapijemo, ševimo skupa, ulazimo u iste hladne hodnike bez svijetla, prepuni ponosa dok se kaljamo u mesu.

Njegovo ime ne postoji, on ga nema i velik je. Velik je jer nema ime, ni broj, ni ženu, ni dijete. Nema čak ni dom, a živi u svim domovima. Svi ga spominju i svi ga znaju, ali on i dalje nema ime i nema dom. Nema ni ženu, ni dijete. Moj bog, onakvim kakvim ga vidim, nema ništa, a ima nas sve. Mi smo jedno veliko ništa u odnosu na mog boga. Jer on ne treba crkvu, on ne treba Božić i raspelo, fizički oblik vjerovanja, krunicu i kupovinu nepotrebnih darova. Moj bog. On to ne treba, ali opet, ja trebam njega.

Moje ime je Marijan i dobar sam otac, iako nemam djecu. Zapostavljanu djecu svojih prijatelja ja učim što je život, a što životarenje. Ja ih učim kako postati čovjek, iako znam da je to nemoguća misija, s takvim hohštaplerima za vratom, koji samo čekaju na jedan krivi potez. Ja ih razumijem kad ih vi ne shvaćate, ja im kažem toplu riječ kad ih vi tjerate u materinu. Ja ih razumijem kad traže pomoć, a nailaze na zatvorene ruke. Ja ih vidim kad vrište, a vi zatvorite oči da ne čujete. Ja ih želim zagrliti kad su sami, a vi ih tjerate od sebe. Vaša djeca su i moja djeca, jer ja svoje djece nemam.

Vaši zidovi vide se sa mojih zidova. Vide jedni druge i pozdravljaju se, popiju si koju i nastave dalje, svatko svojim putem. Neki su i veći od mojih, ali su tako nevidljivi. Čak i kad pokušaš pokoji srušiti, prođeš kroz zrak, nepostojanje i bezdan. Jedno veliko ništa, poput vaše vjere. Popunjeno prazninom i više ničim. Što su vam bliži, vaši zidovi su dalje od vas. Jer vi ne trebate zidove, vi ste slobodni ljudi. Vi ste slobodne životinje s ogromnim zubima i krvi na njima, truleži svakojake vrste između redova, između praznine, između zidova. Vaša trulež čini vas uspješnima u svijetu koji se svakodnevno ruši i nestaje, malo pomalo. Vaša trulež hrani se tuđom truleži, koja se hrani vašom truleži. I tako vi jedni druge činite lijepima i poželjnima, a noževi u leđima tek su došli na svoje.

Moje ime je Marijan i ne volim ljude. To sam već rekao, ali očito nitko nije razumio, ili se pravio da ne razumije. Pokušao sam i napisati, više puta, ali vi ne čitate. To je ispod vaše časti, otvoriti knjigu i prolistati par stranica tuđih govana. Ili ne znate čitati. Ili se previše čitate, jedni druge, pa se bojite okrenuti novu stranicu. Možda na njoj bude baš vaše ime ili ime vaše ljubavnice, jedine osobe koja vas potpuno razumije. Možda na njoj, novoj stranici, bude ime vaše majke ili žene. Ili vašeg izgubljenog zida. Možda vaša majka, vaša žena i vaš izgubljen zid budu zajedno, bez vas, a nova stranica tek je počela. Ali ono što vam unosi tjeskobu u kosti i pore na licu, što vas noćima prikiva za besani krevet, što vam ne da mira i muči vas kao čavao zabijen u spolovilo, poput djeteta u majčinoj utrobi, najsigurnijem mjestu na svijetu, s pupčanom vrpcom oko vrata, ono što vas čini živim mrtvacima zapravo je strah da na novoj stranici ne postoji ništa. Ništa zasađeno, ništa obrezano, s plodovima, tek izniknulo, s par cvjetova ili ružno poput vas samih.

Ta praznina.

To veliko ništa.

Ravna crta koja zapravo ne postoji.

Moje ime je Marijan i neki dan sam hodao gradom, tek toliko da ubijem vrijeme. I nisam obraćao pažnju na nikoga, ali su nitkovi gledali mene. Postajem poznat, postajem trulež i nije mi drago. Da, znate moje ime i znate da mi nije drago, pogotovo imati vas pokraj imena svog. Najviše mi je mrsko imati ju pokraj mog prelijepog imena. Ana, pravo žensko i manipulator, zna kad treba skinuti haljine i objesiti ih o klin, prikazati se u svoj svojoj zlobi i zmijskoj koži, sirovom mesu. Jednom u životu napraviš pogrešku apokaliptičnih razmjera, kao da je sam Otac sišao s uma i pustio se tako nisko, na zemlju, obračunati s tobom. Jednom u životu se zajebeš, pa ispaštaš cijeli život. Upravo sam to i ja učinio s Anom,  najukusnijom kurvom zlatne mladeži ovog Čistilišta, prekrasne žene izvana i bezbojne iznutra, s rokom trajanja. Kažu da je jednom jednom, ali dva puta je dva puta. Ja nisam ni jednom kako treba. Ščepala me prvom prilikom, udarila kao što kovač udara o užeglo željezo, svom snagom, svim željama i svim svojim oblinama, svim dugim maratonskim noćima kad sam ostavljao zadnji atom snage u svakom kutku sobe. Uzela me je kao pobjednika, princa na konju i od mene napravila magarca, konja prodala, a princ je ostao posran negdje tamo daleko, jako davno, kad je „riječ koju ne želim izgovoriti“ imala smisla. I više nema nazad. Hodajući užasnim gradskim ulicama što su poput zrcala pucale na sve strane unoseći sto godina nesreće u sve nitkovske živote, sjeo sam na usamljenu klupu i bivao sam. Kao što sam rođen, kao što sam ostavljen. Baš kao djetinjstvo. Samoća i sreća u jednom, par boca i tu i tamo koja kurva koja     zakuca na moja vrata u potrazi za malo noćnog nabijanja uz prozor mog stana. Bojim se i izgovoriti tu riječ, ne bih da me povezujete s nečim toliko užasnim.
Moje ime je Marijan i nekad davno bio sam lijep mladić s velikim jajima. Možda nije prikladna riječ za ovo doba godine, ali ne želim se cenzurirati, ionako više volite gadosti. Nekad davno, dok žene nisu bile toliko slobodne, mogao sam normalno hodati gradom i diviti se svoj užasnoj ljepoti s smiješkom na licu. Danas, istina je nešto bliža realnosti, mada bih i o tome mogao koju napisati. Danas je normalno trošiti, kupovati, bacati na sve strane, hranu, emocije, novac, alkohol i djecu. Ima se, može se, nabavit će se. Danas više ništa nema smisla, sve je odavno otišlo u vražju mater, rekao bih, negdje tamo kad smo svi, naočigled, postali jednaki. Bolje podjele od jednakosti nije moglo biti. Ako si i malo vukao prema dolje, sad si bio na samom dnu. Ako si, pak, vukao prema gore, udaran si dok ne padneš na samo dno. Drzniče. Danas su gore samo oni koji se znaju uvući u dupe, i kurve. Njima se uvlačiš u dupe, ali kako god ga okreneš, Njega ili sebe, one su opet iznad tebe. Bitnije, prihvatljivije. Poput sina čija krv teče majčinim venama, pauk što plete mrežu i stišće te, pa proguta, zmija koja te nježno miluje i za trenutak nestaješ u njenoj utrobi. One su zaraza, kao i ovi što izlaze iz dupeta prepuni hvale. Bolest. Krajnje nepotreban igrokaz, pogotovo nakon lučenja tekućine iz spolovila i tog masnog i prljavog ždrijela što neki nazivaju prelijepim organom.

Dobar sam muškarac i žene me trebaju, više no što trebaju svoje muževe i više nego što ja trebam njih. Tek trenutno zadovoljstvo s previše kapljica znoja na izbrazditom licu, dahtanja za vrat i krvavih noktiju u leđima. Pokušaj preobraćanja u njihovu religiju i zavijanje na svaku božju riječ koju izustim iz usta. Iako znam kako im podvaliti riječ hvale i uzdizanja, nekada jednostavno ne ide. Previše laži i utrobe progmiže preko mojih usta gledano s očima što se svakodnevno bore s preteškim kapcima, previše žrtve i kidanja mojih udova, za tako malo užitka.

Neki dan sjedio sam, po običaju, sam, naslonjen laktom na rub stolice i kroz prozor promatrao trulu kišu kako se bezosjećajno spustila na pustoš moje ulice. Tamo daleko, dok sam skapavao od gladi na rubu i prljavim ulicama Beča, dok sam se borio s nesanicom i vlagom koja se sve više uvlačila pod moje nosnice, dok sam jeo ostatke hrane s gospodskog stola, život je imao smisla. Ne više, ne malo više, prava riječ je IMAO. IMAO sam podsvijest, znate, ono nešto što raste u vama, nitkov koji uvijek ima nešto za reći, riječ koje se bojiš i progutaš ju kao gutljaj krvave sline. IMAO sam, uz njega, i svijest, još jednog dobrog drugara koji me je učio kada i na koji način se boriti za sebe. Uz dva najbolja prijatelja, tek ponekog brata s ulice s kojim bih dijelio loše spravljeno vino i jedno olinjalo pseto, IMAO sam dovoljno za život koji bi uglavnom bio ispunjen tamom i nesrećom, ali nisam se bunio. IMAO sam.

Danas, kad imam, nemam ništa. Sav taj novac, sve prodane knjige, raskoš i novi dvd uređaji u NAŠEM stanu, zavjese koje mi smetaju i upliću se u svaku moju odluku, veliki lcd ekran s programima kako smršaviti i kupiti proizvode koji nam zapravo ne trebaju, auto, pas, odijela, slike, mobiteli i računala. Danas nemam ništa, a to sve ima mene. I robujem, vidim kako me odvlači na sve strane, a ne činim ništa da prekinem to ljudoždersko ludilo.

Moja žena, ona to voli. Voli ona svakako, ali najviše voli TO. Poznanstva, pozdrave i poruke, pozivnice za kristalne dvorane s lažnim sjajem, pod što ga je neki siromašni skot glancao svojim gladnim jezikom i plućima punim katrana, ona to voli. Voli i odostraga, ali više se ne sjećam, davno je bilo. Jednostavno, izgubiš se u drugim tijelima, nije mi za zamjerit, pogotovo kad su za klasu bolja od nje. Ne mogu si pomoći, draga ženo, previše si zamjenjiva i plastična, ucifrana, sa staklenim petama što bezbrižno gaze po oblacima, a visoko je. Ne mogu si pomoći, draga ženo, kad vidim tebe i pomislim „što je meni ovo trebalo, ovaj pakao, ova noćna mora zvana brak s modernom zvijeri?“. Da znaš, ne mogu si pomoći, draga mi ženo, ni kad odeš i ostaviš me s mojim rečenicama, bezvrijednim listovima i samoćom, jer znam da ćeš se poput bumeranga vratiti nazad, po još novca, po još moći. Ne mogu si pomoći, jer ti nikada nećeš vidjeti granicu, kraj, dosta, finito. Ne, u tvom rječniku to ne postoji.

Baš, kad sam već počeo s „neki dan...“, eto, neki dan sam upoznao prekrasnu ženturaču i od svega što je predstavila, najviše sam mrzio način na koji je razmišljala (baš poput mene). Priznajem, obeshrabrilo me je, bacilo niz ponor, stjeralo u kut i vilama od mesa izbolo gdje sam najmanje očekivao, po savjesti. U vražju mater i ona, pomislih, zašto? Što zašto? – pita savjest. Zato, kažem, tek toliko da ga maknem s uma. Mora postojati razlog! – drekne podsvijest. Nabijem vas obojicu! – odbrusim i zaklopim ih nastavivši hodati s novom ženturačom. Čudnih pogleda na život, činila mi se zanimljivom, više od samog trljanja, stoga sam joj odlučio dati priliku.
           
            - Znači, gospodine Marijane...
            - Dovoljno je samo Marijan – ispravim ju odmah.
            - ...Marijane, nešto me zanima u vezi vas.
- Nisi prva.
- Ali jesam li prva kojoj ćete odgovoriti?
- Možda, ako mi prestaneš persirat. Majku mu, nisam ti djed.
- Tako, Marijane, zašto pišeš?
- Zašto pišem? – čudno sam ju pogledao, a ona je ostala potpuno hladna, kao da me pitala što ću raditi danas, kao da očekuje neki nebitan odgovor.
- Da, zašto, kome pišeš te svoje bilješke, knjige? Mora biti neka svrha toga.
- Pišem sebi – čupao sam se.
- Ali ti to već imaš, u glavi.

Dobra je bila.

            - Draže mi je držat papir dok sam u wcu, a kasnije ga i prigodno iskoristim.
            - Loš si lažov, Marijane, jako loš.
            - Zato sam u drugim stvarima odličan.
            - Ne padam na to, morat ćeš se više potruditi – i dalje mrtva hladna u licu.

Majku joj, kako joj polazi za rukom ostati tako prizemljena?

- Pišem radi ljudi.
- Ali ti prezireš ljude, zar ne?
- Otkud ti to? 
- Marijane, čitala sam tvoje knjige, vidim to iz svake riječi, za kakvom me smatraš?
- Ne razmišljam o tebi, nemam mišljenje.
            - Kažem ti, taj tvoj stil ne prolazi kod mene – zagrizla je na krivi dan, krivo vrijeme i krivo mjesto.
            - Gledaj, ti...
            - Nije bitno... – prekine me.
            - Dobro, ti, ženturačo, zar misliš da na temelju moje dvije knjige i nekoliko tekstova si možeš uzeti za pravo i postaviti mi dijagnozu? Za koga sad ti mene smatraš, budalom?

Možda sam bio pomalo i grub, ali kad je krenula u igru, baš sam htio vidjeti do koje mjere će ići. Donekle, bilo je čak i zabavno, iako je mogla malo smekšati to lijepo lice.
           
            - Ne, mislim da si veoma inteligentna osoba.
            - Ja to znam, nije mi potreban netko da mi to govori.
            - Ali ti laska?
            - Dalje.
            - Osjećaš se važnim?
            - Dalje.
            - Diže ti ego?
            - Dalje, dalje, dalje...
            - Što, u krivu sam?
            - Nažalost, jesi.

Zamislila se na moj odgovor.
           
            - Nažalost? 

I točno sam znao da će to reći.
           
            - Da, za početak mi djeluješ zanimljivom, ne samo izvana. To se nije dogodilo već neko vrijeme.
            - Zaista? O, pa...počašćena sam, iskreno – konačno je promijenila hladan izraz lica.
            - Dobro, meni je svejedno.

Gledala me neko vrijeme, a onda uhvatila za ruku. „Hajde, pođi za mnom!“ – kao klinca me uhvatila i krenula u nepoznatom smjeru. Prihvatio sam i krenuo za njom.

            - I, rekao si da ti je svejedno?
            - Gledaj, ne mogu ja ovako razgovarat, pobogu, pogledaj gdje se nalazimo!

Sjedio sam na drvenom konjiću koji je bio pričvršćen na ogromnu oprugu, pa se savijao na sve strane. Ona se njihala u njihaljci.
           
            - Ti nikada nisi bio dijete?
            - Moje djetinjstvo je bilo puno drugačije od ovoga.
            - Ma daj? Pričaj mi o svom djetinjstvu – stala je i gledala u mene širom otvorenih očiju.

Imala je prekrasne duboke crne oči, pomalo tužne, ali nije to bila obična tuga, ovo je bilo nešto dublje, ozbiljnije, smrtnicima nepoznato. Gledajući u nju, imao sam osjećaj kao da kopamo jedno po drugom, tražimo prljavo rublje i iznosimo ga van, okaljano i smrdljivo, čisto iskreno. Ta prekrasna dva oka savršeno su se uklapala u pravilne crte lica s naglašenim jagodicama, poput kakve filmske dive iz pedesetih godina. Sjedila je ispred mene, na njihaljci i lagano, gotovo neprimjetno, njihala se čvrstim nogama. U kakvu li je gabulu ovo prekrasno djevojče upalo, baš me zanimalo.

            - Što da ti pričam, djetinjstvo kao i drugo, ništa posebno.
            - Mislim da nešto kriješ.
            - Krijem? – iznenadim se – što bih imao skrivati?
            - Kad bih znala, ne bih te pitala – nešto budalasto je bilo u njenom osmijehu, ali opet, izgledalo je nevino i lijepo. Čudan osjećaj.
            - Nemam što skrivati.
            - Da li je to jer ti nisam rekla ime?
            - Ne, ime ništa ne mijenja.
            - Bojiš se? – kopala je po meni.

Pomalo sam gubio strpljenje, pogotovo što sam svako malo padao s prokletog konjića na opruzi. K vragu, netko bi trebao odgovarati za ovo!
           
            - Ovako, nemam nikakvih tajni, nemam se koga ili čega bojati, ako me želiš nešto pitati, pitaj, ne okolišaj – iskreno sam joj zborio.
            - Da li ti se ja sviđam? – lice joj je opet postalo mramorno ozbiljno, a ja sam ostao zatečen, po tko zna koji puta u tako kratkom roku.
            - U kojem smislu?
            - Čim se preispituješ, tu nešto ima.
            - Zanimljiva si, rekoh ti, što bi sad trebao? Podignut ti spomenik?
            - Ništa, dovoljna mi je činjenica da sam uspjela smotati Marijana Ortinskog, pisca.
            - Nemoj me tako zvati.
            - Što, piscem? Zašto ne voliš kad te nazivaju piscem?
            - Zato jer ja to nisam, još. Otkud ti da si me smotala?
            - Možda se nisam dobro izrazila, ali kad si pristao ići sa mnom i sjediti ovdje na dječjem konjiću, zar to nije dovoljno?
            - Je, pripremi se, sad ću izvaditi zaručnički prsten. Moja si.
           
Nasmjehnula se i tuga s njenog lica je nestala. Kako da vam objasnim, to je neka druga vrsta tuge bila, prekrasna, graciozna, tuga kojoj bih se cijelog dana mogao diviti, opisivati ju i kititi, uspoređivati, davati joj imena, Eleonora, Brunhilda, tuga pred kojom bi Puškin skrio svoj bunt, Turgenjev pobjegao od majke Rusije, a Miller se odrekao svoje jedine June. Bilo mi je drago što sam joj izmamio osmijeh na lice.

            - Zašto imaš potrebu biti u pravu? – upitao sam ju.
            - Nije stvar u tome, samo te čitam koliko mi dozvoliš.
            - Onda loše čitaš. Zar si tako čitala i moje knjige?
            - Daj mi pričaj o svom djetinjstvu – nije se obazirala na moja pitanja.
            - Zašto te toliko zanima to vražje djetinjstvo? Živ sam i zdrav, bilo je kako je bilo.
           
Rijetko kad bih pričao o tome, a i kad bi bilo prilike, ljudi bi se jednostavno ustali i bez pozdrava otišli od mene. Loš sam sugovornik bio, govorio sam sve što nisu htjeli čuti.
           
            - Mislim da je ono jako bitno što si sad ovakav kakav si.
            - Vrijeđaš?
            - Ne, ni u kojem slučaju, ali me zanima.
            - Drugi puta draga – ustanem se – nemam ja vremena za ovakve igre.
            - Što, kriza te hvata, moraš u pub?
            - Ne, imam alkohola u svom stanu.
            - Imaš svoj stan?
            - Zapravo, od žene je, ali živim kod nje. Žena mi je, pa to valjda tako ide.
            - Mogu s tobom?
            - Gdje?
            - U tvoj stan, kod tvoje žene.
            - Nisam siguran koliko će joj biti drago, malo si ljepša od nje.
            - To nije problem.
Uzela je torbicu, izvadila pribor za šminkanje i nabacala hrpu kemije po prekrasnom licu. Nakon toga sve je izmuljala, ustala se, pogledala me i razvukla osmijeh od uha do uha. Priznajem da sam se i ja nasmiješio, imao sam osjećaj kao da sam s klinkom u parku. Doduše, obdarenom klinkom s kojom bih vrlo rado u kasnim satima popričao o utjecaju hrvatske politike na književnu pismenost Dalmatinske Zagore.

            - Evo – približi mi se svojim krupnim očima – valja ovako?
            - Suknja – pokažem prema njoj – iznad koljena je.
            - Dobro – i rukama ju potrga, tako da je sad bila još kraća – valja ovako?
            - U vražju mater, na što sam ja naletio – rekoh si u bradu – naravno, svejedno je, Ana će svakako biti u svom filmu kad te vidi.
            - Super, krenimo onda prema tebi – veselo je zborila.

I krenuli smo. Ja u odijelu, njegovan sa dvije boce viskija, nekoliko neprospavanih noći i par kutija cigareta, ona prekrasna razmrljanog lica, kratke potrgane suknje i uske krem košulje koja je naglašavala njenu besprijekornu liniju.
           
            - Čime se baviš? – upitam ju.
            - Ničim posebno, svašta po malo, da preživim.
            - Još gori si lažov od mene, znaš?
            - Nekako smo si slični – pogleda me.
            - Ne toliko koliko bi ti to htjela, draga moja, iako se dosta dugo držiš, moram priznat.
            - Majmune! – nasmiješi se i lupi me po leđima – ozbiljno, nakon tvojih knjiga i ovog kratkog razgovora, nailazim na neke sličnosti, ti ne?
            - Ne uspoređuj moje knjige sa mnom, rekoh ti već. Ne znam, mogu se svakoj prilagoditi kako bih dobio što želim.
            - Ja nisam svaka.
            - To ti tako misliš.

Nastavili smo dalje u tišini. Došavši pred stan, zvonio sam, ali nitko nije otvarao.

            - Ana nije tu.
            - Imaš li ključ?
            - Imam.
            - Uđimo onda.
            - Dobro – i ušli smo, nakon napete atmosfere i stiskanja u dizalu.
            - Znači, ovo je Marijanovo skrovište? – gledala je slike po zidovima i unutrašnjost stana.
            - Ne, upravo smo došli iz mog skrovišta, ovo je Anin stan.
            - Gdje je tvoja soba? Moraš imati sobu za pisanje.
            - Pravo pa lijevo, zadnja vrata. Jesi za kavu?
            - Hm, kasnije... – još je nešto nerazumljivo govorila.
           
Stajao sam u kuhinji Aninog stana s djevojkom nepoznatog imena koja je bila duplikat mene, iako joj to nisam htio priznati. Ipak, iskustvo je prevladavalo, odnosno, njeno neiskustvo. Podsjetila me na mene dok sam bio mlađi, buntovan i nadobudan, kad sam mislio da svijet držim u šaci, a zapravo je bilo obrnuto. S tim, mene je svijet sažvakao i bezdušno ispljunuo na milijuntom kilometru od moja dva kompanjona, podsvijesti i savjesti.

            - Marijane.. – viknula mi je dok je išla iz sobe – Marijane, crni Marijane – zagonetno se nasmijala.
            - Što je?
            - Ti si tako čudan!
            - Ne bih baš rekao, ali znam tako djelovat na ljude.
            - Ne, ti nisi odavde, ne pripadaš ovom svijetu.
            - Jesi ti lupila glavom u sobi? Rekao bih da sam čuo neki udarac...
            - Šaljivđijo – opet me udari, ovaj puta u rame – kako ti polazi za rukom?
            - Što – blage veze nisam imao o čemu ona.
            - Znamo se koliko, pola sata?
            - Da, iako ti misliš da mene znaš puno duže.
            - Da, ali ja mi...

Nije završila do kraja, a ulazna vrata su se otvorila. Ana, kao i uvijek prekrasno odjevena i pretjerano dotjerana, ušla je u stan ni ne primijetivši nepoznatu djevojku. Tek kad je krenula prema meni, shvatila je kako nisam sam. Zastala je, djevojka se okrenula prema njoj, na što se Ana uplašila. 
           
            - Tko je ovo? – upitala me, gledajući u nju.
            - Ja sam Marijanova prijateljica i upravo smo pričali o njegovim knjigama – prestigla me je.

Ana ju je odmjerila od glave do pete i, naravno, s obzirom na moju ne baš pretjerano skromnu boemsku povijest, nije joj povjerovala ni riječ.

            - Marijane, tko je ova mala drolja, ha? Više nemaš stida, sad mi ih i u stan dovodiš? Moj stan?! – izderala se.
            - Nisam imao ništa s njom – hladno joj odgovorim – djevojka je došla jer se htjela upoznati s mojim radom.

Najtužnije od svega je što sam i govorio istinu.

            - Da, radom tvojih bokova, smeće jedno muško! – sad me i ona počela lupati, ovaj puta s torbicom – kako mi možeš to učiniti, u mom domu, našem domu?!? – nije prestajala.
            - Ana, nemam veze s njom, čak ni ne znam kako se zove! – pokušavao sam ju smiriti, a nepoznata djevojka je zadovoljno promatrala Aninu scenu.
            - Daj, koja ti je vražja mater, smiri se! – uhvatio sam Anu za ruke i zaustavio ju – nemam ništa s njom, niti ću imati!
            - Gospođo, vaš muž je u pravu. Ja se također bavim pisanjem i došla sam na kratak razgovor s gospodinom Marijanom. Nemate razloga biti uplašeni, ovdje sam uglavnom zbog posla – kulturno je pokušala smiriti podivljalu neman.
            - Posla, kažeš? Znaš što? Marš iz mog stana, marš napolje dok ti nisam polomila sve prste, pa ćemo onda vidjeti kamo ćeš ići zbog posla! Marš napolje! – vrištala je na nju.
            - Ana, ne pravi mi scene, nemoj dok sam...
            - Ti šuti! Tvojih izleta i lova u mutnom mi je više preko glave! Tolerirala sam, ali ovo je prevršilo svaku mjeru!
            - Ana! – viknuo sam – ne pričaj gluposti, ne želim...
            - Molim?!? Marš i ti, konju jedan muški, marš napolje sa svojom droljom! Neću da te više ikada vidim ovdje! – nastavila je lupati po meni.

Maknuo sam se od luđakinje, otvorio hladnjak i izvukao bocu viskija. Uhvatio sam nepoznatu djevojku pod ruku i zajedno s njom krenuo prema vratima.
           
            - Što ti to radiš?? – Ana me upitala, sva u čudu.
            - A što misliš? Ispunjavam ti želju – zalupio sam vratima, iako se ona i dalje derala.
            - Žena ti nije normalna – rekla mi je – kako možeš živjeti s njom?
            - Baš i nemam izbora, stan je njen, moramo se susresti, htio ne htio.
            - Nemaš svoj stan?
            - Zar bih onda živio s njom?
            - Sviđa mi se to.
            - Znaš što? Dosta je o meni i mojim problemima, nisam baš raspoložen za tak...
            - U redu, daj mi bocu – prekine me, uzme mi bocu iz ruke i nagne – jack, kao da si znao što volim.
            - Hm, ovo se neće dobro završiti – rekoh joj.
            - Zar je bitno?
            - Kradeš mi riječi iz glave, ne volim to, prestani.
            - Rekla sam ti da imamo previše toga sličnog. U redu, ja nemam ludog muža – nasmije se.
            - Zato ja imam ekstra ludu ženu!
            - Što kažeš da odemo do mene, u moj stan?

Opet mi je čitala misli.

            - Nekako mi se sviđa tvoja ideja.