Danas sam po prvi puta nakon mora odvozio dužu rutu otišavši u Đakovo i nazad, nekih 40 – ak kilometara. Začudo, ništa me ne boli. Promijenio sam unutrašnje gume na ajkuli, ostavio bisage i skinuo neke dijelove mašinice, sad je doslovno „letjela“ cestom. Eh, kad bi mogao tako i na sebi, pomislio sam.
Dani mi nekako prebrzo prolaze, a nisam stigao zaršiti ni prvi dio putopisa kako sam planirao. Moram vam priznati, sve sam počeo pisati ponovno, jer mi se ova struktura i forma pisanja nikako nije svidjela. Problem je u meni što, kad krenem pisati bilo kakav duži tekst, natrpam se knjigama, pa sam u ovom slučaju pročitao Šalkovićev Nulti meridijan (po drugi puta), Darwinov Putopis jednog prirodoslovca i upravo čitam Džunglu Davora Rostuhara. Čitajući njihove putopise došlo mi je da se pokrijem ušima i ovo malo kose. Ima li smisla raditi nešto što nikada nisam radio, a znam da se ne može mjeriti s ovakvim djelima? Onda sam se smirio, napravio kavu i pustio Rundeka. Pomaže.
Ipak, iskusniji su od mene, ali ni njima to iskustvo nije palo s neba. Istini za volju, meni ništa što posjedujem nije palo s neba, tako da sam navikao boriti se za sve što imam. Tada sam, baš kao i na putu kada bih zapao u krizu, pogledao sliku biste dr. Franje Tuđmana i nastavio dalje. Ozbiljno sam razmišljao kako bih trebao staviti prava na tu sliku, nadam se da ju ne koristite previše.
Bilo je popodne, neka tri sata i uzeo sam laptop u ruke kako bih pročitao što sam tijekom noći napisao. Pisao sam cijelu noć, sve do 7 ujutro kada više nisam imao snage i poput balvana strovalio se na krevet. Nekoliko dokumenata, dobrim dijelom nezavršeni stajali su otvoreni i čekali moje tanke prste da se obračunaju s njima. Srknuo sam gutljaj kave, prebacio na nešto divlje (Lust for life, mislim) i nastavio s pisanjem.
Sve što sam tada napisao završilo je u smeću.
Što se tiče pisanja imam još jedan problem, ne mogu pisati po danu. Iritirajuća navika koju njegujem od početaka pisanja sve više je dolazila do izražaja. Možda to čak i ne bude loš tekst, ali osjećao bih u sebi kako to nije to i onda bih ludio i ljutio se sam na sebe. Pokušao sam i na silu, ali tada bi bilo još gore. Rečenice koje bih napisao bile su toliko nepovezene da ni u najluđem snu ne bih shvatio što je pisac time htio reći. Tako sam se pomirio s time da, ako hoću napraviti pravi tekst, moram pokucati na vrata treće smjene. Vrlo često znam budan dočekati oca koji se tek probudi i ide na posao. Uvijek bi mi gunđao, a ja rijetko registrirao što bi on rekao. Kad bi došao doma o tome ne bismo pričali, kao da se nije dogodilo, iako sam znao da razmišlja o tome.
Čitao sam tekst pete dionice između Rijeke i Pomera kad sam došao na ideju da od svega napravim priču. Bože moj, to mi nije trebalo. Ideja je super, ali kad bi ju i pokušao realizirati, to bi se odužilo na minimalno još mjesec dana pisanja, a obećao sam sam sebi (a i drugima) kako ću putopis završiti što prije, kako bih se na miru mogao posvetiti obvezama oko knjige.
Nakon što sam ovu ideju ostavio za dane kad budem u mirovini pobrisao sam naslove nekoliko tekstova i radio na izgledu putopisa, pa sam došao na pravu ideju kako će on zapravo izgledati. Upravo sada gorim od želje da vam sve napišem, ali neću, držat ću vas u neizvjesnosti. Ne zbog neke satisfakcije, nego zbog iznenađenja. Mislim da bi vam se mogao svidjeti koncept i čemu to kvariti.
Tekst.
Dok sam neki dan čitao tekst putopisa toliko mi je bilo dosadno da sam u isto vrijeme pratio program nove tv. Morao sam nešto poduzeti, ne želim si napraviti fijasko prije izdavanja knjige. Pročitao sam prve tri dionice nekoliko puta i shvatio da se dobrim dijelom sastoje od „danas sam se ustao u toliko, radio to, to i to, bilo je vruće, teško mi je, imam malo vode i pojeo sam svu hranu“. Lagano sam pizdio, pa ne mogu to predstaviti kao putopis. U vražju mater, pomislih, moram nešto pod hitno napraviti. Tada sam otvorio neka poglavlja koja sam izbacio iz knjige i pročitao ih nekoliko puta. I kao da sam htio, „ubacio“ sam se u ulogu Marijana, glavnog lika knjige i napisao nekoliko „kosih“ redova, tek toliko da putopis bude zanimljiviji. Ili da se nazove putopisom.
Nakon što sam pregledao nekolicinu od 1000 slika uslikanih tijekom putovanja riječi su navirale same od sebe. Za takve dane živim – noć, debelo iza ponoći, hektolitri kave uz jeftine napolitanke, lagana glazba, laptop i ja, izgubljeni klinac koji svakodnevno i iznova piše i piše, ostavlja svoj otisak na papiru, na masnoj i istrošenoj tipkovnici maštajući o tome kako bi bilo lijepo da i drugi na isti način dožive rečenice kao što ih i ja sam doživljavam. Inspiracija je gadna stvar, s njom nema hoću – neću, ne bira trenutak i ako ju ne njeguješ, s vremenom se izgubi. Na svu sreću, ja nisam imao takvih problema, pa mi zaista malo treba da se opustim i razvežem razigranu maštu prosipajući bisere po praznim listovima papira. Vrlo vjerojatno ste zaključili kako mogu pričati (oni koji su me nažalost upoznali) i srati o svemu i svačemu, zašto onda to ne bi i zapisao?
Večer.
Sjedio sam sa precima i ispijao kavu, pokazivao ocu Rostuharovu Džunglu i majci pokušavao objasniti kako su misteriozno „nestale“ njene rejbanke pod kotačima nepoznatog kamiona koji mi se nije niti ispričao. Priča nije prošla, moram joj kupiti nove. Sjedili smo neko vrijeme i otac je otišao na spavanje, a majka ostala i nastavila priču. I dalje ju je zanimao put, pa sam joj pričao dogodovštine, čak i o tome kako nisam imao gdje spavati, pa i kad me vozač autobusa istjerao van, kad sam se bojao voziti sablasno tihim jutrom kroz Gorski kotar po povratku kući...Raspričasmo se majka i ja, nakon čega joj je očito bilo dosta priče za ovu večer pa je otišla na spavanje. Ostao sam sam. Iskrao sam se polako u dvorište gdje sam ostavio šator i priredio ga za postavljanje. Sigurno se sada pitate jesam li normalan, ali pokušat ću vam objasniti, nemojte letjeti sa zaključcima.
Večer je bila predivna, vedra i topla, prepuna zvijezda, puhao je lagani povjetarac, idealno za kampiranje. Kroz nekih 10 – ak minuta postavio sam šator u svom dvorištu, tiho da ne bih nekoga probudio, sproveo produžni kabel do njega i ponio sa sobom termosicu kave, 2 litre vode, nešto hrane, laptop i slušalice. Da, kampirao sam u svom vlastitom dvorištu. Zašto? Evo, sad ću vam objasniti.
Mir i tišina, svjež zrak, osjećaj slobode i „divljine“ nikada se neće moći usporediti sa golim zidovima kroz koje prolaze instalacije, svim hi-fi uređajima i internetom. Jednostavno sam morao pobjeći iz svega toga, makar 20 metara. Sva tehnologija i ovisnost o istoj polako mi je išla na živce, zar sam toliko osuđen na nju? Da mi baterija na laptopu valja ne bih koristio ni produžni.
Sjedio sam tako u „divljini“ svog dvorišta i čitao stranice budućeg putopisa. Potpuno sam oslobodio svoje misli koje su ponovno teško disale pod nebitnim teretom nabacanim od strane nebitnih ljudi i prepustio se pretakanju misli u djelo. Napisao sam polovicu drugog dijela putopisa za samo nekoliko sati, bez i jedne riječi cenzure, samo sam pisao i nisam se obazirao na ništa. Ispunjen zadovoljstvom nisam reagirao na umor i teške kapke, forsirao sam se baš kao i u Gorskom kotaru ili na Gornjem jelenju. Išao sam do kraja, zagrizao do kosti u srž sjećanja na povratak prema kući, rute na kojoj mi ništa nije išlo od ruke, a opet sam se snašao i živ i zdrav stigao kući.
Gledam u rečenice, smijem se sam sebi u bradu i ne mogu vjerovati da sam zaista sve to sam prošao. Kad sad malo bolje razmislim, definitivno bi bilo zanimljivije da je još jedna osoba išla sa mnom, ali onda ne bih doživio put na isti način. Ovo iskustvo pokušat ću vam što vjernije prenijeti i pisati iz prvog lica kako biste se osjećali kao da ste u mojoj koži, kao da kroz mene proživljavate svaki događaj koji mi se dogodio i iskreno se nadam da ću uspjeti ;).
