U ovom stanu, malom i trošnom, Ti i ja smo poput jednog, spojeni zakonima živih i neživih, dajući zadnji atom snage jedno drugom, bez ikakve pomisli da bismo mogli trajati. Upravo nas to drži živima, razlikuje od ostalih koji nikako da shvate bit svega, pa tako i ljubavi koje ni danas nema, ali Ti se nadaš, čak i kad nade nema.
U ovoj sobi, prepunoj boli i užitka tebi stranog, nudim ti život na dlanu kakav do sada nisi imala niti konzumirala, nudim ti stvaran svijet, a ti tražiš ljubav.
Ne znam, neću, ne želim,
Nikada, ne, nisam, ne trudim se,
Ne mogu, ne smijem, nikako, ne
Pokušavam tebe voljeti.
Želiš, goriš, daješ, moliš,
Grliš, trudiš se, preklinješ,
Plačeš, vrištiš, lupaš, tražiš,
Čekaš, bacaš, psuješ, vićeš,
Nadaš se, ali uzalud.
Ne znaš što bi, ali to uporno želiš dokazati, lomiš se od gorke stvarnosti pod prisilom svojih neostvarivih želja, sada tako dalekih i crnih, bacaš sve u vjetar i kriviš mene za svoje neuspjehe.
Ostavljam te, samu, kao što si uvijek i bila, zaboravljena od ljudi koje si zbog mene napustila, ostavljam te da patiš, voliš i moliš, ali nekog drugog tko je baš kao i ti, željan ljubavi. Neka ne bude ti žao, sve je to život, krasan ili ne, moj ili tvoj je, životaren, nikada uspjesima popunjen, emocijama ihlapljen i ironijom ogoljen do krajnjih granica, vrlo često ne shvatljiv, ali...
Živiš, zar ne?
Opet si zagrljena, u strast utopljena, u mračnim noćima pokrivena, od ulice sakrivena, Njime opijena, ponovno zaljubljena, kao nikad zaigrana, u potpunosti predana, prstenom svezana, osjećajima ispunjena, u naručju Mu sakrivena, ali...
To nisam ja...
I osjećaš taj nemir što se poput zvijeri stvara u tebi, reže te, krvavim i oštrim zubima bacajući te na sve strane svijeta, mjesta na kojima smo bili, spavali, sanjarili, ljubili se, sjedili, Ti i ja. I boli te što si me zamijenila, s nekim novim, vrijednijim, pametnijim, zgodnijim, za vezu stabilnim, spretnijim, predvidivim, pažljivim, s nekim kulturnijim, obuzdanijim, nekim tko ne pomišlja na tugu, bol, jaz, strah, plač, ostavljanje. S nekim tko ne pomišlja na ostavljanje.
I pomisliš kako si stvarno sretna jer ga imaš pokraj sebe, ali te boli činjenica kako to više nisam ja, ovaj suicidni luđak koji jedini umije pripitomiti te, zadovoljiti, prevariti, zaluditi, ljubiti. Boli te činjenica da te On drži na dlanu i pleše oko tebe, ispunjava ti sve želje i prohtjeve, a za uzvrat ne traži ljubav. Vidiš, osim te dvije činjenice, život zapravo i ima smisla, ali samo kad me ne gledaš u oči, jer one izdaju svaku tvoju sumnju u njega.
Moje oči crnije od mrkog mraka, prepune teške istine za tvoja povijena pleća uvijek će biti uprte u Te s istom boli koja se hrani sama od sebe, krvari, umire i ponovno živi. Svaki puta kada pogledaš u moje oči vidjet ćeš život što se iz sata u sat bori sa smrću koja je neizbježna i sve više ga sustiže. Gledaj ih, tu su za tebe, uvijek i oduvijek.
