Nedostaješ mi. I u sred tog nedostajanja, ja se ipak radujem, jer stalno pronalazim nove i nove vrste nedostajanja. Stidim se koliko mi nedostaješ i pitam se: Što će biti? Što će preostati od mene? Da li ću se uspjeti naći u nekoj novoj osobi ili ću ishlapljeti u zrak, kao da me nikada nije ni bilo?
Nedostaješ mi. I u sred tog nedostajanja, ja se ipak veselim, jer na licu imam nešto što se ne briše tako lako. Pitam se: Koliko dugo? Da li će i taj osmijeh nestati? Hoće li me još netko povrijediti i ukrasti mi radost?
Nedostaje mi ljubav. Znaš, ono kad ti žmarci igraju po stomaku, a ti misliš na mene. Znaš, ono kad se probudiš u mraku, i prvo pomisliš na mene. Fali mi ljubav, u svakom obliku. A danas je na tržištu baš ljubavna recesija, deficit osjećaja i mala kesa poljubaca koja se preskupo plaća. A moja je poderana. I kaplje iz nje.
Nedostaješ mi. Iz dana u dan. Sve više i više. I ludim. Ne znam tko sam, što sam. Gdje sam. Ništa mi nema smisla, sve je protiv mene. Grizem se. Krivim se. I za ono što trebam, a još više za ono što niti ne znam. I tako iz dana u dan ti meni nedostaješ. Zašto?
Bojim se. Svakoga dana imam priliku, a ja se bojim. Svakoga dana mi se može dogoditi ljubav, čista, meka. Nevina. Može mi se dogoditi. S osobom koja me voli, a da nisam toga ni svjestan. Pretvaram se u tebe i lomim ih. Osjećaje. Bojim se. Svakoga dana imam priliku, a ja se bojim. Svakoga dana me pokušavaju istrgnuti od tebe. I uspjet će. Jednoga dana i hoće. Dok ti budeš daleko, sama. Potpuno sama.
Čuješ li? Zašto me čuješ? Ne bi trebala. To nije život, to je smrt prije umiranja. Želiš tako živjeti? Zašto? Ja te na to ne tjeram, nemoj. Uvijek može bolje. Što? Ok, tvoja stvar. Nemoj me više zvati, ostavi me. Da, trunem. Tako želim. Kučko! Čekaj! Volim te.
Toga dana i život je stao. Ugasile su se ptice pjevice, lišće je počelo opadati, pjevci se više nikada nisu oglasili. Taj dan, u meni je nešto umrlo i ostalo vječno trunuti, lagano izlazeći kroz moje pore, velike i široke. Da li je to ljubav, sreća, tuga ili radost? Što se to samoinicijativno odvojilo od mene, bez mog dopuštenja i zamrlo zauvijek, ugušeno u vrtlogu nemira i strahova, mojih najcrnijih misli?
Jebeš ljubav! Kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Bez ljubavi se može, uvijek. Nismo prvi ni zadnji, kaže statistika. Ona ne laže. Kod nje je sve točno, u dlaku. U milimetar, centimetar. Metar. Kilometar. Svakog dana sve dalje od mene. Ti.
Nažalost. Mene nitko ne poznaje dobro kao ti. Nažalost. Ne bih volio to da izgubim zbog tamo neke ljubavi. Nažalost. Ja mislim da treba da ostanemo prijatelji, prijatelji do kraja života. Nažalost. I ti tako misliš. Nažalost. Više nikada nećemo biti skupa. Nažalost. Ni ljubav ni prijatelji.
Na sreću. Volimo se. Ljubavi i dalje ima. Na sreću. Ima je, iskre frcaju, neosporivo, neusporedivo, nepostojano. Na sreću. Više nisi sama. Vidio sam te jučer. S njim. Na sreću. Drago mi je zbog tebe, stvarno. Sam sam si kriv. Na sreću. Još uvijek imam onaj štrik.
Plačem. Ali plačem od sreće, radujem se životu. Kroz tugu nešto lijepo progovara iz mene. Novi početak uvijek je lijep, koliko god težak bio. Radujem mu se i radujem se novoj patnji. Čak i ne gledam isto kao prije. Gledam kroz nove oči. Kristalno čisto. A tako sam slijep.
I što drugo reći, nego nedostaješ mi. Budim se s njom, gledamo se. Ljubimo i spavamo skupa. Pišem joj, uglavnom lijepe pjesme. Voli me više no što bi trebala. I nikada me ne upita ni riječ za tebe, ali svjesna je da mi nedostaješ.
