Sjedim uz drugu kavu i laptop, nekoliko otvorenih dokumenata i sevdah na drugom, provjeravam tekst za portal i osjećam kako me umor mori. Tek sada sam svjestan koliko kilometara prijeđosmo zajedno - 287 članova grupe, nekoliko desetaka followera na twitteru, čitatelji portala osijek031, bikemyday.com i Glasa Istre, svi moji prijatelji što su mi se svakodnevno javljali, rodbina, stari i stara, buraz, jedna draga osoba, ajkula i ja, mladi zgubidan u potrazi za samim sobom, s još uvijek neizdanom knjigom u ruci čije me pisanje gotovo uništilo u dugim i usamljenim noćima kada sam znao pričati sam sa sobom, staviti se u žensku perspektivu kako bi što bolje "izradio" lik Lucije, prisjetio se teških i ludih dana kako bih Marku, drugom liku, dao pravu crtu suicidnosti i, u konačnici, nastavio dalje kroz lik Marijana, glavnog lika svijeta u koji sam se sakrio ispred tuđih pogleda, zadiranja u intimu i pobjegao kako bih radio nešto što najbolje znam, nešto što volim i što me ispunjava - pisao.
Hvala vam svima na podršci tijekom putovanja, svakom sms-u, pozivu ili 2-3 riječi u inbox i DM. Možda ne pokazujem, ali mi svakako znači svaka vaša riječ potpore ili sugestije. Kako bih vam se svima odužio kompletan putopis moći ćete naći na internetu, uz slike koje nisam stavljao na Facebook i to potpuno besplatno. Iskustvo koje sam proživio kroz ovih nekoliko tjedana jednostavno nema cijenu i vrlo rado ću podijeliti sa svima vama.
Čitajmo se ;))
Hrvoje Jurić
