28. kolovoza 2011.

Dragim prijateljima, članovima grupe, followerima i drugima...

Sjedim uz drugu kavu i laptop, nekoliko otvorenih dokumenata i sevdah na drugom, provjeravam tekst za portal i osjećam kako me umor mori. Tek sada sam svjestan koliko kilometara prijeđosmo zajedno -  287 članova grupe, nekoliko desetaka followera na twitteru, čitatelji portala osijek031, bikemyday.com i Glasa Istre, svi moji prijatelji što su mi se svakodnevno javljali, rodbina, stari i stara, buraz, jedna draga osoba, ajkula i ja, mladi zgubidan u potrazi za samim sobom, s još uvijek neizdanom knjigom u ruci čije me pisanje gotovo uništilo u dugim i usamljenim noćima kada sam znao pričati sam sa sobom, staviti se u žensku perspektivu kako bi što bolje "izradio" lik Lucije, prisjetio se teških i ludih dana kako bih Marku, drugom liku, dao pravu crtu suicidnosti i, u konačnici, nastavio dalje kroz lik Marijana, glavnog lika svijeta u koji sam se sakrio ispred tuđih pogleda, zadiranja u intimu i pobjegao kako bih radio nešto što najbolje znam, nešto što volim i što me ispunjava - pisao.

Hvala vam svima na podršci tijekom putovanja, svakom sms-u, pozivu ili 2-3 riječi u inbox i DM. Možda ne pokazujem, ali mi svakako znači svaka vaša riječ potpore ili sugestije. Kako bih vam se svima odužio kompletan putopis moći ćete naći na internetu, uz slike koje nisam stavljao na Facebook i to potpuno besplatno. Iskustvo koje sam proživio kroz ovih nekoliko tjedana jednostavno nema cijenu i vrlo rado ću podijeliti sa svima vama.

Čitajmo se ;))


                                                                                                                Hrvoje Jurić








15. kolovoza 2011.

Marijan Ortinski - O upoznavanju žene


                

 
              Skitajući se od jednog mjesta do drugog nikako nisam mogao naći mir. Doduše, nisam siguran što sam zapravo tražio, ali nešto u meni vuklo me dalje i dalje. Kada bih pomislio da mi je baš ovdje ugodno, stvar bi se okrenula naopačke i nikada nisam bio zadovoljan. Ljudi. Mrzio sam ih. Nikako mi nisu davali mira, sve ih je zanimalo. „Odakle ste? Koliko ostajete? Volite li zapečeno ili srednje pečeno?“ Pustite me na miru! Ne razumijem zašto se toliko trude ugoditi jednom nepoznatom čovjeku koji ih sve može ugušiti na spavanju. Pretpostavljam da je i sam Jeffrey Dahmer, inače sjebanih živaca, poludio od ljubaznosti i nasumce počeo ubijati ljude. 

                Za čime tragam, kojim tragovima se vodim? Ne znam. Ali u meni gori i vapi za novim, nepoznatim i mom oku nedodirnutim prostranstvim. Za ljudima? Pa i za njima, vjerovatno, ali ne bih mogao reći da je to ljubav, još nikada nisam bio zaljubljen. Možda i jesam, ali ljubav prema psu puno je veća i zahvalnija nego prema ženama, tim nevjernim spodobama. Izgubiti glavu zbog rupe koja će kad tad poprimiti veličinu čarobnjakovog rukava nije mi imalo smisla. Često sam u nevjerici gledao koliko je ljudska destruktivnost uzrokovana ljubavlju zapravo bezvrijedna. Nevjerovatni su mi oni zanesenjaci što su spremni ostaviti cjeli svoj život i poći za njom u nepoznati svijet s povezom preko očiju. Izgubljeni slučajevi. 

                Nemojte me krivo shvatiti, ja ne mrzim ženki rod, naprotiv. Mislim da nema većeg ljubitelja žena od mene. U prometu, na ulici, u kuhinji ili bolnici, svaki puta kada ugledam nešto što vrijedi pogleda, prepustm se i povežem, makar u mislima. Činim sve kako bih došao u kontakt s njom i ponovno se vidjeli, popričali i na koncu poševili. Uživao sam ulazeći u njih, grleći ih i ljubeći, ali ih nikada nisam mogao gledati u oči. Nikada. Dosta dugo mučio me taj problem, a onda sam upoznao Nju. 

                Mamina i tatina jedinica, kći razmetnica s magistarskom diplomom u ruci jednoga dana prošla je pokraj mene lagano me okrznuvši. Okrenuh se za njom, a duge vitke noge nabadale su po vrućem i užeglom asfaltu na kojima je čvrsto stajala prćasta guza prkoseći silama gravitacije. Otovorih usta i dok se udaljavala pohotno promatrah stražnjicu. „Bože mili“ – izustio sam. 

                Sjećam se toga dana kao da se dogodio prije nekoliko trenutaka. Nosio sam stare hlače na crtu i bijelu kratku košulju na zelene pruge. Cipele su mi bile gotovo nove, pa sam se osjećao ugodno u njima, pomalo važan. Krenuo sam prema njoj i odlučio ju slijediti. Hodala je brzo, prebrzo za moj ukus. U to vrijeme nisam bio nešto atletske građe, ali sam bio lijep. Njegovao sam izgled zamamnog ljepotana i gotovo uvijek mi je polazilo od ruke. Kurve i neatraktivne ne bih brojao, zadovoljstvo su mi oduvijek davale žene na visokoj nozi, prebogate i snobovski izgubljene u potrazi za bilo kakvom slikom emotivnog lika koji će ih voljeti i ujutro nakon katastrofalne spoznaje da je sve ono bila šminka. Neke od njih su bile i lijepe, neke čak i zanimljive, a neke i teško zamjenjive. Ona mi se činila jednom od njih, odmah na prvi pogled.

                Uske hlače na crtu u koje su jedva stale utegnute noge tako su lijepo hodale pustošima ovog grada i tjerale me da Ju pratim. I pratio sam. U jednom trenutku mi je bilo gotovo pozlilo od hodanja, kao da sam obišao cijeli grad za Njom. Tada je stala i ušla u nekakav restoran. Hvala Bogu, više nisam mogao. Približih se i kroz staklo Ju pratih. Sjela je sama. Gledao sam po džepovima i pronašao nekoliko sitniša, danas mi je svjetlost dana uvelike naklonjena. Otvorih vrata i zavalih se za šank okrenut licem prema njoj. U crnom odijelu nedavno donešenim sa čišćenja izgledao sam predivno. Trodnevna brada i zalizana gusta crna kosa odavale su me na kilometar. Magnet. Jesam, to sam i njegovao. Raskopčah košulju i skinuh kravatu. Prema meni prilazila je mlada konobarica nelošeg izgleda, vrlo simpatičnog osmijeha. Imala je također utegnute hlače, ali sakrivene grudi. Zašto – pomislih – zašto skrivati toliku ljepotu kad će muške oči svejedno bježati na njih. Ljubazno me pozdravila i uzela narudžbu. Naručih sebi viski i poslah ju da i nepoznatoj ljepotici odnese što god želi. Djevojka me čudno pogledala i napravila kako sam rekao. 

                Gledao sam kako mrda stražnjicom dok je odlazila do Nje i prstom pokazala na mene. Ona se okrenula i nešto joj rekla, nakon čega se mlada konobarica vratila do mene. Dok je hodala prema meni mogao sam ocrtati kako joj se grudi njišu svakim korakom. Zašto ih skrivaju – opet pomislim, ali ovaj puta na kratko, previše sam bio nervozan Njenim odgovorom. 

                - Oprostite, gospođica je rekla da ne želi ništa, ali joj se možete pridružiti u doručku.
                - Dobro.

                Krenuh prema njoj sav zatečen gestom zbog koje mi je postajala sve draža. Jedva da sam mogao platiti i svoje. Laganim korakom došao sam do Njenog stola i pogledao joj u oči. Prekrasan par smeđih očiju, poput kestenja odmjeravao je moju karikaturu od pete pa sve do glave. 

                - Slobodno? – upitah.
                - Naravno, zato sam vas i zvala.
                - Zanimljivo, ne želite ništa, ali želite moje društvo – rekoh i lagano se zavalih u stolicu.
                - Nisam sigurna koliko bi me skupo koštala vaša gesta, gospodine...?
                - Marijan, drago mi je.
                - Gopodine Marijane.
                - A vaše ime je?
                - Moje ime nije bitno,  pretpostavljam da će se čovjek poput vas pogubiti u tolikom moru imena koja mu se svakodnevno upliću u život. 

                S nevjericom sam gledao u ovo prekrasno biće koje me je čitalo poput otvorene knjige. Želja za spajanjem s njom u meni je bivala sve veća i veća, pospješena njenom slikom i prilikom.

                - Rekao bih da donosite krive procjene kada su drugi u pitanju, barem na prvi pogled.
                - Mislite? Ja ipak mislim da ste vi opaki igrač, primjetila sam to otkad ste odlučili pratiti me.
                - Pratio? Krivo, ja ovdje svakoga dana doručkujem, pitajte osoblje.
                - Kako to da vas onda inače nisam prije uočila?
                - Ne ističem se toliko.
                - Aha, a danas ste ipak odlučili to učiniti?
                - Što? – pravio sam se glup.
                - Isticati se, u odijelu, raspuštene košulje, izgledate kao neosvojivi don Juan.
                - Hvala na komplimentu, ali imao sam poslovan sastanak.
                - Lažete – nasmiješi se.
                - Dobro, ne da mi se više. Sve pada u vodu, do sada, ništa nije istina i zapravo nema razloga da bih vam je i rekao. Zašto ste me zvali kod sebe?

                Bio sam izravan. Pogledala je prema meni s još jednim odmjeravanjem, ovaj puta zureći u moje oči, pokušavši pročitati moj pogled. Uživao sam gledajući ju kako se pati i ostaje poražena. Daj ženo, takve kao ti jedem za doručak. 

                - Ne znam.
                - Vidite, ja znam...
                - Možemo i na ti – prekine me.
                - Vidiš – nasmiješih se – privukla me je tvoja figura, a čini mi se da bi me mogla privući i tvoja pamet, naravno, ako je imaš. 

                Gledala je u mene i razmišljala. Poželio sam joj ući u glavu i vidjeti da li mislimo na isto.

                - Previše sam pametna da bih pristala na vašu igru.
                - Dobro, onda...
                - Ali sam također labilna kada su u pitanju ovakvi muškarci – prekine me još jednom.

                Nasmijehnula mi se i potaknula na razvijanje scenarija. Gledao sam i upijao njene oči, usnice, kosu što bi rukom zabacila, tanke i nježne prste. Gledao sam ju kako vadi cigarete iz torbice i instiktivno pripalio.

                - Ovo će biti veoma zanimljivo – skupih oči i lagano izgovorih.
               
               
                -

8. kolovoza 2011.

Hej, znaš, gledaj, vidiš, zapravo...














Hej, moram ti nešto reći, ali stidim se.
Znaš, već dugo razmišljam o tome i bojim se.
Gledaj, nešto mi se događa i strah me je.
Vidiš, tako je povezano s tobom i boli me.
Zapravo, bit ću direktan, stvarno je.

Hej, pogubio sam se u moru riječi i stidim se.
Znaš, odmorio sam srce i bojim se.
Gledaj, zborim ti istinu i strah me je.
Vidiš, u pitanju si ti i boli me.
Zapravo, drago mi je što je tako, jer stvarno je.

Hej, poljubio bih te sada, ali stidim se.
Znaš, dao bih ti priliku, ali bojim se.
Gledaj, volio sam jednom i strah me je.
Vidiš, slomili su mi srce i boli me.
Zapravo, zaljubio sam se u tebe i stvarno je.