Naokn što smo odgledali Dinamovu tihu patnju s još jednom, na svu sreću, uspješno prijeđenom preprekom na putu za Euroligu, svatko se razišao na svoju stranu. Otišao sam u sobu bez prozora, uzeo četkicu, paradontax i ispred javnog wc – a četkao zube nekih 5 minuta. Pogledavši se u ogledalo u glavi su mi letjele mnoge stvari, ali niti jedna povezana s drugom. Nemir uzrokovan time da danas nisam sjeo niti jednom za laptop i makar otvorio prazan list papira bivao je sve ljući stežući mi se oko vrata i izlazeći kroz krvave kapilare iz očiju. Toliko toga danas je utjecalo na mene, a nisam niti jednu bilješku napisao. Ne volim takve dane. Isprah usta i uputih se prema restoranu.
Buraz i ekipa sjedili su i raspravljali o nekim meni niti malo primamljivim stvarima, tako sam poželio biti sam i uživati u samoći. Možda vam se ovo ne čini normalnim, ali ne mogu vam opisati koliko uživam kada sam sâm, nitko me ništa ne pita i ne gleda u mene dok sanjarim i opuštam se. Uzeo sam bocu pitke vode i uputio se prema plaži koja se nalazila 30 – ak metara od restorana.
Vani se spustila ogromna i gusta magla. Sjeo sam na kameni blok uz plažu i tiho pustio Rundekov Plavi avion dozvolivši mu da me vozi posvuda, dalekim i krivudavim prostranstvima u mojoj glavi, nekada previše kompliciranim, iako naoko jednostavnim. Sjedim i držim noge sklopljene, magla i dalje ne jenjava, pomalo je i prohladno, ali je ugodno, baš opušteno i usamljeno, kao naručeno. Dok se more lagano pjeni i baca valove na kamenu plažu, naslonjen na blok razmišljam o Njoj i njenim porukama koje mi je slala dok sam putovao. Ušao sam joj pod kožu, osjetim to i baš poput Marijana nije mi drago. Ne želim da se zaljubi u mene, ali bojim se da je već kasno, želja za mnom očitovala se kroz svaku riječ koju mi je napisala. Više mi nije bio drag osjećaj otkucaja tuđeg srca na mojim grudima, kad me netko uhvati za ruku, gleda u crni mrak ispred nas i kaže sve će biti u redu. Ta vražja zaljubljenost, samo otupi čovjeka i ne da mu razvijat se. Što mi je ovo trebalo – rekoh si u bradu – nevolja kojoj ne vidim sretan kraj. Otišao sam u sobu po laptop i uputio se na kraj kampa u restoran na plaži kod lege iz Osijeka. Sjeo sam u ćošak, naručio tomislava i otvorio laptop.
Vani je i dalje magla, a ja uz svjetlo laptopa i drugog tomislava čitam izbačeni dio svoje knjige i mislim si isto što i Marijan, što će biti s mojom knjigom? Dok sam bio kod kuće i tražio načine kako privući pažnju nakladnika jedino na što sam naišao je sputavanje i nestajanje nade i vjere da ću ju zaista izdati. Vražje provizije, nikako mi nije bilo jasno zašto pola kolača pripada toj gospodi kad se sam mogu pobrinuti za promociju, što upravo i činim.
- Što te muči, Hrvoje? – za moj stol sjeo je lega, zanimljiv i dobronamjeran lik.
- Ništa posebno, samo neke životne stvari.
- E da, život baš zna biti zanimljiv i nepredvidiv.
- Tu si u pravu, svakako.
- Ako netko to zna, to sam sigurno ja – u njegovim riječima očitovala se čežnja za domom.
- Fali ti Osijek?
- Fali li tebi? – upita me, na što sam ostao potpuno iznenađen i, izgubljen.
Fali li mi Osijek, moj prekrasan i jednobojan grad u kojem sam proveo najteže i najljepše dane u svom životu, dane koji će mi se zauvijek urezati u ovo kratko pamćenje što me tu i tamo služi? Fali li mi Osijek, ljudi u njemu, ceste i igrališta, cvrkut ptica u Retfali i tračnice što presjecaju Vukovarsku? Taj užegli asfalt što nikuda ne odlazi, samo ostaje i pamti? Kako bi mi falio sav taj promet i civilizirana džungla, kulturno uzdignute riječi iz poganih usta što su se ustala iz blata u srebrne cipele za kojima i sam tragam? Sva ta strka, nemir i zbrka, semafori, zebre, jednosmjerne ulice i ograničenja, okovi od zlata i činovnici što se trgaju za mojim kostima? Zapravo, pravo pitanje je falim li ja njima, mračnim spodobama kojima život nema cijenu, a tako lako ga prodaju, gospodare tuđim snovima i naslađuju se mojim neuspjesima?
- Ne znam lega, iskreno, ne znam – tiho sam prozborio – u jednu ruku da, a u drugu se ne bih nikada vratio u njega.
- A kamo bi ti?
- To je dobro pitanje.
Iskapio sam još jednog tomislava i teturajući uputio se prema sobi koja mi se večeras činila predalekom. Opet misli, puna glava, egzistencijalni problemi i lica bez osmijeha. Zar se sve svelo na to, rodiš se, bivaš odgojen ili neodgojen, preživljavaš s nepotrebnim društvenim teretom na leđima i, dok se okreneš i izvućeš iz problema, ostariš i jednostavno čekaš kraj? Vražje pivo, uvijek me potakne na razmišljanje o (ne)bitnim životnim stvarima. Zaspao sam sa laptopom i svojim bilješkama u rukama kao s djetetom koje čuvam od svih zala, dok je u pozadini na repeat ostala I could have lied i Njena poruka "Fališ.".
