- Halo?
- Marko, jesi li to ti?
- Jesam, još uvijek.
- Zašto mi odbijaš pozive, gdje si, što se događa?
- U stanu, tko je to?
- Kako tko je, pa Mislav, nema te već par dana na poslu, zabrinuli smo se!
- Dobro sam Mislave...zapravo, nisam, uhvatio sam neku prehladu i sad skapavam na krevetu.
- Marko, opet piješ, zar ne?
Pokušao sam iz prepune glave izvući bilo kakav izgovor, ali bezuspješno.
- Ne, znaš da ne pijem više.
- Marko, jučer sam bio ispred tvog stana i kucao, ali nitko mi nije otvarao.
- Spavao sam – iako se ne sjećam gdje sam jučer bio.
- Danas dolazim kod tebe, bolje ti je da govovoriš istinu!
- Dobro Mislave, vidimo se – poklopim.
Osvrnuvši se oko sebe shvatio sam da ležim na prljavom i ljepljivom podu pokraj razbijene boce vina. Staklo i nekoliko praznih boca oko mene, zgužvan pokrivač na kojem sam očito spavao i jastuk natopljen vinom. Na podu su se nalazile i lazanje, tko zna otkuda. Zaklopio sam oči i osjetio kako mi je glava preteška. Jedva nekako ustao sam se i krenuo u kupaonicu hodajući bos po komadićima stakla. Odraz u ogledalu već nekoliko dana davao je istu siluetu – naborano lice, ogromni plavo-zeleni podočnjaci, neuredna kosa i užasan zadah. Ne sjećam se kad sam se zadnji puta okupao.
Ušao sam u tuš kabinu i pod pritiskom vruće vode skidao sloj po sloj naborane kože. Cijelim tijelom prolazili su me trnci, kao da sam na odvikavanju od akohola i sličnih poroka. Sklupčao sam se poput djeteta u majčinom stomaku ispod vrućeg mlaza i ostao sjediti neko vrijeme natapajući rane.
Postoji li mjesto gdje se mogu osloniti samo na sebe, bez da me itko zove, traži, dosađuje? Ma ni da me itko voli, ljubav je danas preskupa. Previše suza je proliveno nizašto, a toliko je boli i bijesa oko mene. Krv koja nije crvena, izgubljena tijela, puna žudnje i osjećaja koji su zalutali u jednosmjernu ulicu. Više ništa nije normalno. U glavi ne mogu uhvatiti sliku normalne djevojke da me podsjeti na Nju. Ne želim to. Ne želim biti u takvom okruženju, toj forsiranoj patnji, ali, kamo god krenem kao da sam magnet za bezglava slomljena srca. Niti se trudim upoznati neku novu. Čak i kad me u prolazu dotakne netko poput nje maknem se ustranu, bez obzira koliko u meni vrišti požuda za Njom.
Neki dan mi je bilo preloše. Sjedio sam u potpuno praznom stanu koji je bio pun sjećanja na minulo vrijeme /Now playing John Frusciante – Time tonight/. Kroz prljavo staklo gledao sam kako se nespretna plavokosa djevojka s kišobranom bori protiv vjetra. Nikada nisam volio kišobrane, pogotovo u zadnje vrijeme kada je kiša pljuštala. Izašao bih na ulicu i samo stajao, u nadi da će isprati ove metastaze u mom tijelu. Znam, ne vide se, ali su tu. Itekako. Ta djevojka, dok sam ju gledao potpuno bespomoćnu, okrenula se u mom smjeru.
Tada sam prestao disati. Šok i količina krvi koja se slila u moj zbrkani um gotovo su me poslali k svetom Petru. Trajalo je milisekundu. Ta djevojka je bila ista, ista Lucija! To lice, te oči, mali nos, to, to se ne zaboravlja. Nikada! Ali, ne razumijem, Lucija nije plava, čisto sumnjam da bi svoju prekrasnu crnu kosu uprljala plavom bojom. U trenutku sam zgrabio kaput i otrčao dolje niz stepenice. Kiša je padala, baš kao i jučer. I prekjučer. I cijeli prošli tjedan. Pogledom sam ju tražio dok sam rukama gurao ljude oko sebe. Svi su bili u žurbi, izgubljeni u vremenu i prostoru.
Nisam znao na koju bih stranu krenuo. Sve je bilo protiv mene, ali ovaj puta kao da sam dobio novu priliku, s novom Lucijom. Znam da zvuči perverzno i bolesno, ali nemam snage za još jedno kajanje tipa što bi bilo kad bi bilo. U smrdljivoj gužvi svojim slijepim očima tražio sam ju. Ni traga ni glasa, samo prljave ulice lakirane prozirnom čistoćom. Tek tu i tamo koje pseto i previše ljudoždera s grbama na licu. A ja sam se osjećao tako utopljen u njih, kao da sam dio truleži. Gledao sam na sve strane, okretao se, gurao i laktao, otvarao usta i izdahnuo, ali nju nisam ugledao. Gdje si nestala – pomislim. Svaki kap sumorne kiše produbljavao je pore na mom licu i sklapao umorne kapke. Ispunjen novim razočarenjem pognute glave krenuo sam prema stanu s još jednom izgubljenom prilikom, obrisanim slovom na vlažnom papiru. I onda sam ju ugledao.
Stajala je ispred bankomata i promatrala ljude oko sebe. Lijepa plava kosa savršeno joj je padala niz prekrasno lice, baš kao i Lucijino. Promatrao sam ju neko vrijeme ne obazirući se za prolaznike pa ni za pogled koji mi je uputila, ostao sam skamenjen. Lagano je izvukla karticu iz ogromne smeđe torbe i ubrzo se maknula od bankomata. Otvorenih ustiju promatrao sam ljepotu koja je krenula prema meni, zaobišla me i zaputila se prema trgu. Tako je sličila na nju. Kosa je bila nevjerovatno ista, malo iza ramena, raspuštena, ali plava. Ma kako plava – pomislih - ne, to nije ona - rekoh si, ali sam ipak, poput uhode, krenuo za njom.
Nakon nekoliko desetaka metara uhvatio sam korak s njom. Oprezno sam ju odmjeravao od glave do pete pokušavši u sebi pobiti činjenicu da bi to mogla biti ona. Ne – rekoh – nema šanse! – ali opet, tako su bile iste. Taj ubrzani hod, držanje, glava prema naprijed, torba, stil odijevanja, potpuno identično! Haluciniram, gubim se, više nisam normalan – proleti mi u glavi – ovo nisam ja, ne bih trebao to raditi. Djevojka je i dalje užurbano hodala, a ja sam se trudio vidjeti joj lice. Sve se, osim boje kose, podudaralo s njom. Prošla je trgom svojim užurbanim hodom i skrenula u županijsku. Pratio sam ju sa zadrškom dok je vjetar nosio moj raskopčan kaput, a kiša bezbrižno natapala gustu crnu kosu.
Čak i nakon šest mjeseci otkako sam prestao živjeti sjećanje na prošle i sretnije dane javljalo bi mi se u najgorim trenucima. Kad bih najmanje očekivao uhvatilo bi me za glavu svojim grubim i hrapavim rukama i bacalo na sve strane unutar sivih zidova moga stana. Usamljene večeri uz prazne vinske boce prelazile su u dane, a dani su nestajali u svakom pokušaju hvatanja zadnje slamke spasa i povratka u stvarnost, bez obzira koliko mi se ona nije svidjela. Kako nisam imao izbora jedva sam našao način da prezimim u ovoj ljušturi što se polako počela raspadati. U tako kratkom vremenu srozao sam se u potpunosti, više nisam bio ni preslika nekdašnjeg prekrasnog i naočitog mladića. A zašto? Nikako nisam mogao razumjeti kako su svi osim mene prihvatili njezin odlazak i pomirili se s činjenicom da je više nema, samo sam ja ostao zatrpan do vrata u jamu prepunu tužnih i neuzvraćenih pogleda što nestaju u magli. Muka i bol, tuga i strah, previše istrošena i izlizana ploča s obje strane zavijala je zvuke trule i pohabane unutrašnjosti. Tu i tamo bih se osjećao odmorno kad bi alkohol učinio svoje, ali to je trajalo tako kratko. Kamo god bih okrenuo glavu iste slike javljale bi mi se i ništa nisam mogao učiniti. Pa ni nakon što sam pobacao sve fotografije, sva fizička sjećanja na nas, ostajalo bi u meni i vraćalo se poput suicidnog bumeranga, opet i opet, svakoga dana i noći, bez da pokuca na vrata i pita da li je slobodno.
Slijedio sam nepoznatu djevojku po kišom natopljenoj županijskoj ulici do hotela Waldinger, gdje je ušla u kavanu. Nagnuo sam se na prozor i pogledom ju tražio po unutrašnjosti kavane, kad me netko zaskočio.
- Ti imaš običaj slijediti ljude? – plavokosa djevojka stvorila se glavom i bradom ispred mene.
- Pa, ne, nisam ja... – pokušao sam se izvući, ali mi nije uspjevalo.
- Nisi što? – odlučna je bila.
- Ne, ne radim ovo nikada, vjeruj mi!
Neko vrijeme gledala je u moje iskrene oči iz kojih kao da je klizio očaj.
- Marko, zar ne?
- Molim? Otkud ti znaš moje ime? – iznenađeno ću.
- Ti si jedan od direktora Eko-gradnje?
- Pa, da, ali...
- Hajde upadaj unutra, pokisnut ćeš cijeli – ljubazno me pozove.
Polako i u čuđenju ulazio sam u kavanu prolazeći prstima kroz natopljenu kosu. Pokušao sam se sjetiti tko je ona i kako me poznaje, ali s obzirom da mi se glavom cijelo vrijeme motala Lucija nisam imao previše uspjeha. Nemir i nervoza rasli su sve više. Tko je ona, kako me zna i zašto toliko liči na Luciju? Sjeli smo za slobodan stol i naručili piće. Promatrao sam ju neko vrijeme i kad me pogledala spustio pogled dolje.
- Neka ti ne bude neugodno, doživjela sam slične stvari, iako su sve redom bili manijaci. Nadam se da nisi jedan od njih.
- Ne, ti, kako se već zoveš...
- Iva – predstavi se.
- ...Iva. A otkud se mi poznajemo, Iva?
- Ti se stvarno ne sjećaš?
- Iskreno, nemam blage veze.
- Pokušat ću ti osvježit pamćenje. Prije tri mjeseca stupili smo u kontakt u vezi nabave tegljača, ako se sjećaš.
- Tegljači, tegljači...čekaj malo, ti radiš za TBG? – polako mi je nadolazilo.
- Bingo! – osmijehnula se.
- Bože moj, pa da, Iva, s tobom sam sklopio ugovor o tegljačima! Joj Iva, ispričavam se, stvarno mi je neugodno!
- U redu je, ljudi smo! – opet se osmijehnula.
- Znaš, slučajno sam te ugledao i podsjetila si me na nekoga, ali nisam bio siguran da li je to ta osoba.
- Aha, pretpostavljam da ja nisam ta osoba na koju si mislio?
- Ne, te osobe više nema – tiho sam izgovorio.
- A, joj, oprosti, nisam znala.
- U redu je, sve pet – kiselo se nasmiješim – ti imaš nekog posla ovdje ili?
- Došla sam se odmorit od posla, danas je bila ogromna gužva, jedan od onih dana bez kraja!
- Da, znam kako je to. Hoćeš onda ostati sama? – osjećao sam se kao dosadni priljepak.
- Ne, nikako, ne treba mi samoća, ali treba mi mir od posla, samo ti sjedni.
Nevjerovatno ljubazno se ponašala i sve više me podsjećala na Luciju.
- Smijem biti iskrena?
- Naravno.
- Ne izgledaš baš normalno, jesi sigurno u redu?
Što da joj odgovorim na ovo?
- Ma jesam, neke sitnice na poslu zbog kojih baš i nemam normalan san, ali uskoro će i to biti gotovo, nadam se.
- Nadam se da nije do nas..
- Ma ne, s vama je sve u redu, ponude su na stolu, moram ih samo poslat. Ti već dugo radiš za TBG?
- Dvije godine, moram ti priznati da mi nije loše. A ti?
- Pa, Mislav i ja smo osnovali firmu, tako da...
- Ma da? Super, nisam znala.
- Da.
Neko vrijeme smo oboje šutjeli, a meni vrag nije dao mira.
- Iva?
- Reci Marko?
- Da li bi se ljutila kad bih te pozvao van, na večeru?
- Pa, pretpostavljam da ne bih – kao da je očekivala – ovisi gdje?
- Kod mene? – odvažio sam se.
- Kod tebe? Misliš, kod tebe u stan?
- Da, znam da ti ovo zvuči pomalo direktno, ali nemam nikakve loše namjere.
- Znaš, možda i bih, ali ne znam koliko dobro kuhaš.
- Mislim da još uvijek nisi probala ovako dobru kuhinju kao što je moja! - otvarao sam si put prema njoj.
- Zanimljivo, a što si mislio kuhati?
- Neka to za sada bude iznenađenje.
- Hm, zvuči primamljivo. Mislim da ću pristat, ali imam jedan uvjet!
- Reci?
- Da poslije večere idemo u moj stan.
Pomalo sam bio iznenađen njenom ponudom, ali što se loše moglo dogoditi?
- Što ćemo ondje?
- Neka to za sada bude iznenađenje – nasmiješi se zamamno.
- Ako je to uvjet, pristajem!
Sjedili smo neko vrijeme i ugodno pričali o nebitnim stvarima. Cijelo vrijeme zamišljao sam kako pričam s Lucijom, kako ju opet gledam, osjetim i udišem zrak koji izdiše. Nakon što smo izašli iz kafane i oprostili se požurio sam prema stanu kako bih ga izračio i pospremao nagomilan nered.
Sipajući preljev preko zadnjeg sloja završio sam sa pripravljanjem lazanja i spremio ih u pećnicu, kad je zazvonilo zvono. S pregačom oko struka užurbano sam krenuo prema vratima i otvorio ih, a Iva me čekala naslonjena na štok.
- Evo i tebe, baš na vrijeme!
- Dogovor je dogovor! – nasmije se i uđe.
Skinula je kaput i ostala u tankoj crnoj haljini do koljena, poprilično hrabro za ovo doba godine.
- Opa, moram ti priznati da prekrasno izgledaš – nabacih iskren kompliment.
- Hvala, ni tebi ne stoji loše ta pregača, vidjet ćemo ima li smisla.
- Baš sam stavio laz...ovaj, stavio sam u peć.
- Što to?
- Vidjet ćeš, ne budi nestrpljiva. Nego, hoćemo mi u dnevnu?
- Može. Ti zbilja imaš ogroman stan, kako to da živiš sam u njemu?
- Odgovara mi samoća u zadnje vrijeme – lagao sam – a imam i previše posla.
- Fino je uređen, sviđaju mi se slike na zidu – i pokaže na onu koju je Lucija donijela.
- Aha...može vino, ili ćeš prije toga nešto kratko?
- Hm, daj vino, kakvo god samo nek je crno.
- Imaš u vitrini nekoliko butelja crnog vina, slobodno odaberi.
Dok sam ju promatrao iz kuhinje ustala se i lagano krenula prema vitrini s vinima. Uzak struk, čvrste noge i tanke ruke, imala je prekrasno tijelo. Na trenutak sam ostavio sve iza sebe i gledao u budućnost, u mislima mi je bio krevet na kojem se oboje prevrćemo. Uzeo sam čaše i sjeo pokraj nje.
- Marko, ti imaš jebeno dobar stan i prejebeno je uređen!
- Hvala, što drugo da ti kažem.
- Kad sam te danas vidjela nisam baš pomišljala da će ti stan ovako izgledati.
- Zar sam toliko loše izgledao?
- Očajno loše i ne vjerujem ti da je samo posao u pitanju, ali trenutno me to ne zanima, vidim da si dobre volje.
- Kad si u ugodnom društvu sve je drugačije – izgovorim i sipam vino.
- Uzet ću sebi zasluge.
- I trebala bi.
Gledali smo se neko vrijeme razotkrivajući se očima. Nešto se događalo, kemija, povezanost među nama nastala u trenutku kad me je pozvala u kafanu sad je bila još jača. Gotovo sam ostavio čašu na stolu i krenuo prema njoj.
- Marko, koliko još do završetka jela?
- Dobrih sat vremena, zašto? – jedva joj odgovorim.
- Dolazi ovamo! – prigrli me rukama oko vrata i povuče prema sebi.
Raširila je noge i uhvatila me rukama oko leđa. Naslonio sam se na njeno tijelo i osjetio kako joj bilo ubrzava, baš kao i meni. Gledali smo se ravno u oči i nesvjesno spojili usnama. U tom trenutku tijelo mi je protrnulo, nakon mnogo vremena osjećaj spojenosti s drugom osobom tresao mi je tijelo i tako sam se dobro osjećao. Jedan poljubac pa još jedan, još par i više nisam mogao prestati. Ljubili smo se sve brže i brže skidajući odjeću sa sebe. Pogledavši njen savršen struk uhvatio sam ju rukama o leđa i podignuo prema sebi. Ljubio sam ju po stomaku sisajući joj kožu i išao prema vratu. Zarila mi je nokte u leđa i ispuštala tihe uzdahe zadovoljstva. Ljubio sam ju po ustima, nosu, jagodicama, cijelu sam ju izljubio.
- Lucija... – izgovorim.
- Molim – makne ruke s mene i ozbiljno me pogleda.
- Što?
- Kako si me upravo nazvao?
- Kako misliš, nisam ništa rekao.
- Marko, nazvao si me Lucijom, svojom bivšom ženom! – oči su joj se žarile od ljutnje.
- Otkud ti ona sad i otkad ti znaš za nju?
- A tko ne zna za vas dvoje? – ljutito će – makni se s mene, mogla sam si i misliti!
- Čekaj, pa što sad nije u redu?
- Nije u redu što si me zvao u svoj stan i nazvao me imenom svoje bivše žene!
- Iva...
- Marko, ne znam što ti je u glavi, ali očito još nisi rasčistio sa bivšom.
- Jesam, pa to je bilo prije šest mjeseci! Ej, što sad radiš, čemu ovo? – ustala se s kreveta i podignula haljinu.
- Marko, sladak si, pametan i zgodan, ali meni ne treba netko tko je izgubljen i ne zna što hoće. Oprosti, ali ne mogu ostat na večeri. Nekom drugom prilikom kad budeš bio svoj i znao što želiš.
- Iva čekaj, nije tako kako misliš, slučajno mi je izletjelo, glupa navika! – pokušao sam ju zadržati iako sam znao da nemam previše šanse.
- Znaš, ja dobro znam kako tvoja bivša žena izgleda i, Marko, nije u redu praviti me budalom. Do viđenja! – zalupila je.
Otvorenih usta gledao sam kako su mi se zbog Lucije zatvorila još jedna vrata, još jedna prilika da se vratim u ovaj svijet. Okrenuo sam se prema kuhinji, uzeo bocu sa stola i lagano nageo strovalivši momački u sebe. Gorak vinski okus koji gotovo nisam više osjetio klizio je niz moje grlo šireći se ispucalim venama u cijelo tijelo. Ne opet, ne još jedna – ljutito je izašlo iz mene. Izvadio sam sirove lazanje iz pećnice i bacio ih na pod. Sadržaj poude razletjeo se po podu kuhinje, a ja sam nageo još jedan gutljaj.
