Jednog dana rekla mi je da se zaljubljuje u mene, ničim izazvano, spontano. Količina osjećaja prema meni u njoj rasla je svaki dan, sve više i više. Rekla mi je to nekoliko puta, bez da sam ju išta pitao. Osjećala se posebno u mom društvu, ispunjenom i važnom, osjećala se voljenom, iako joj nikada nisam dao niti jednu naznaku da bi trebala. Izgradila je cijelo carstvo u kojem vladamo ona i ja, zaljubljeni i zagrljeni, a da ja to nisam znao. Pokušala je promijeniti moj život, moje stavove i moje želje, uplesti se u moju samoću s ono malo strasti kojom je odisala. Željela je osjetiti i voditi ljubav kroz moju i tako mi se predati, osuditi me na pakao i vječna lutanja u mračnim labirintima bez izlaza. Njena ljubav, iskrena i sjetna, do sada neokupana u tužnim rastancima, lažima i prijevarama, bezuvjetno je stavljena pred ovo suviše realno i sirovo tijelo moje, prekaljenog pokvarenjaka koji odjednom više nema volje mučiti mlada i izgubljena tijela u potrazi za osjećajima koji više ne postoje.
Mogao sam joj lagati, reći ono što želi, podariti lažnu nadu i prazne osjećaje. Mogao sam učiniti što me bila volja, reći da sam onaj koji nisam, da imam ono što nemam, da se radujem onome o čemu ne razmišljam. Mogao sam. Također sam mogao ljubiti druge, ništa manje i ništa više posebnije, ništa manje i ništa više toplije, jednako obgrljene mojim rukama u jednako pustim pričama i snovima, gdje smo zauvijek sretni i gdje nas nitko ne može rastaviti. Recimo, mogao sam joj čak i slagati da ju volim i da sam ju oduvijek volio, mogao sam joj reći da je jedina koja me istinski poznaje, moja ljubav i moj prijatelj, da je onâ s kojom želim i planiram djecu. Također sam joj mogao reći da se može pouzdati u mene i da ću uvijek biti tu za nju. A ja...
Nisam ništa rekao, samo sam se maknuo, zažmirio i zaboravio, okrenuo novi list bez njenog imena. Izbrisao sam ju iz svog prostora, bacio u vjetar svog vremena i zauvijek prekrižio u svojim mislima, kao da nikada nije niti postojala. Potpuno razumljivo, s njene strane, da me zamrzila, pljuvala, kroz društvo rastezala i u novim momcima tražila. Izgubljena i nestabilna cijelim svojim bićem odavala je sveprisutni strah.
Ono malo sirovih stvari vezanih za nju ostavio sam onog trenutka kad si došla Ti, izmišljena djevojko, onog trenutka kad sam ti otvorio vrata i pustio te u svoje odaje. Presudila si mi svojim zaraznim osmijehom od kojeg mi se sledila krv u žilama, onim osmijehom koji me tjera da ti pričam gluposti i pravim budalu od sebe, kako bi se ti što više smijala. Pokosila si me pogledom sa svojim prekrasnim očima i unijela svijetlo u moj mračni kutak, moje hladne prostorije ispunila si svojih toplim uzdahom. Naslonjena na moje grudi, svojim krhkim tijelom, lomiš me po svim zakonima fizike, okrećeš oko svoje osi i stavljaš se u centar zbivanja. Polako, ali sigurno, uvlačiš se pod moju kožu i oblačiš u svoje golo tijelo, uzimajući mi i posljednju šansu danu od svijeta, tih beskrupuloznih ljudoždera koji nikada neće shvatiti pravu vrijednost ovih riječi. Unosiš slatku nervozu u mene i svijet koji sam gradio rušiš kao kule od karata, ispravljajući loše stvari kojima sam se do sada hranio i krijepio.
Nismo ni svjesni da se upuštamo u, po njima, nešto zabranjeno, zajedljivim pogledima silovano i zauvijek osuđeno na propast od naših najmilijih. Trudimo se ne razmišljati previše o nebitnim stvarima nametnutim od strane kukavica i prepustiti se vrtlogu osjećaja i emocija, tako ogromnim i gotovo nestvarnim da me nekada toliko strah upustiti se u ljubav s tobom, da se jednostavno skamenim. Izgubljen u sebi i nađen u tebi, može li biti bolje?
