2. srpnja 2011.

Glasovi - dio I.


























Te kobne večeri zaspao sam na dva velika jastuka. Dok sam se okretao i nemirno spavao, jedan od njih poklopio mi je lice i zaustavio dotok kisika. U snu sam osjetio kako se gušim, ali nisam mogao reagirati. 
                - Ne, pustite me – grebao sam – nemojte, molim vas! – u polusnu razgovarao sam sa sobom.
                - Smiri se – nepoznat glas će.
                - Tko je to?
                - Mi.
                - Tko mi ?
                - Smiri se, uskoro će biti gotovo.
                - Što to? – uplašeno sam tražio.
                 Izdahnuo sam sav zrak iz pluća, a jastuk se i dalje nalazio nada mnom. To je bio kraj, osjetio sam kako mi se bliži gorki osjećaj Smrti u ustima, lomeći mi zube od plijesni i neistina, crne od laži i tuđih usana. 
                - Gotovo je.
                - Što je gotovo, gdje sam?
                - Sve.
                - Što sve, tko ste vi?
                - Zar nas ne vidiš?
                -Ne, tko ste vi, gdje ste?!
                - Mi smo tvoje oči, pogledaj.
                 Maknuo sam jastuk s lica i osvrnuo se oko sebe. Mala sobica s jednim prozorom i jednim starim drvenim vratima u kojoj se nalazio ormar i krevet na kojemu sam ležao. Nije bilo nikoga, osim glasova u mojoj glavi što su svaki puta odzvanjali sve jače i jače. 
                - Ludim – promrsio sam si u bradu.
                - Ne ludiš – dubok muški glas mi odgovori.
                - Tko si ti, odgovori, smjesta! – zapovijedio sam imaginarnom biću.
                - A tko si ti?
                - Ja znam tko sam, izjasni se! – zaprijetio sam mu.
                - Onda znaš tko sam i ja.
                Potpuno izgubljen bojao sam se za sebe. Nešto se događa, ali nisam siguran što. Da li sanjam, jesam li mrtav? Zašto ponovno razgovaram s glasovima i kojim povodom su se vratili? Činilo mi se kako smo zadnji puta sve razjasnili. Proklet sam! Prokleto mi bilo tijelo, zauvijek bez Njenoga dodira, a prokleta mi i duša! Nikada neću imati mira!
                 - Pustite me na miru! – skupio sam se i uhvatio rukama za koljena. Na sebi sam imao staru poderanu pidžamu na pruge i hladne noge bez čarapa. Bivalo mi je sve hladnije i hladnije. Skupih se još više i okrenuh na stranu, a uz prozor je sjedila crnokosa djevojka s blijedim licem, sablasno lijepa, poput kakve utvare. U trenutku skočih uz rub kreveta i uhvatim se za stranicu.
                 - Tko si ti?
                Nijemo me je gledala.
                - Tko si ti, odgovori!
                Nije se niti pomaknula.
                -Zar ju ne prepoznaješ?
                - Opet Ti! – prvi glas mi se javio – tko je ona, što želite od mene?!
                - Pogledaj ju! – bijesne.
                 Stresao sam se od njegovog snažnog glasa i pogledao u djevojku. Nepomično je sjedila i gledala u mene. Cijelim tijelom prošao me strah neobičan, kao da mi studeni povija se pod kožu i grli meke kosti. Strah od nemoći, strah od neznanja. Tko je ona, zašto me gleda? 
                 -Čuješ li me? – pokušao sam stupiti u kontakt s njom – hej, ovamo – mahao sam – vidiš li me, tko si ti?
                - A tko si ti? – neki novi glas, snažno poput kotrljajućeg kamenja prozbori.
                - Rekao sam ti, ja znam tko sam, a tko ste svi vi?! Zašto mi se ne pokažete, što mi to radite?!
                - Onda znaš tko je i ona.
                - Ne znam! 

                Mrak. Tišina.
........
                Otvorio sam oči, a djevojka je i dalje sjedila i gledala u mene. Sada sam postao ljutit. Čisti bijes pomiješan s strahom kuhao se u moja četiri zida oblijepljena s Njenim slikama. Gledao sam u bijelu djevojku i zamišljao Nju.
                Pomaknula se. Polako je otvorila usta iz kojih ništa nije izlazilo.
                 - Hej, reci nešto, tko si ti? – zamolio sam ju.
                - Zar ju ne prepoznaješ?
                - Ne, tko je ona?
                - Gledaj, pogledaj bolje.
                - Rekoh vam, ne znam, nemojte me mučiti!
                - Pogledaj! – kao grom će.
                 Tražio sam ju natezajući misli i želje, ali ju nikamo nisam mogao smjestiti. Ipak, previše praznih i crnih rupa imah u glavi. Možda se njeno blijedo lice uklapa u koju? Morio sam se, ali ne uspjeh naći ju, nigdje. Čak nestade i strah, ljubav i bol, svaki osjećaj na trenutak ili dva, bijasmo samo ona i ja. Nitko više. Pa ni tada. Ni malo nije sličila na Nju, prekrasnu moju umorenu.
                

Ljeto trideset i neke.


                Radio sam u mlinu kao fizički radnik, vrlo težak i prljav posao, ali nikada se nisam bunio. Bio sam sretan što i to radim. Obično sam među prvima dolazio na posao i među zadnjima odlazio. Ujutro bih sjedio s ostalima u mlinskom stanu i ispijao kratke šalice kave, a onda bismo krenuli svatko svojim poslom. Uglavnom sam zaprimao vreće pšenice i ječma kada bi ih seljaci zaprežnim kolima dovozili u mlin i nosio ih u skladište. Bile su to ogromne vreće i do kraja dana bih posve bio mokar od posla. Kako je dolazilo mnogo ljudi uvijek bi bio netko zanimljiv, različit, svatko u svojim problemima, ali s osmijehom na licu. Lijepo se tada živjelo. Doduše, dolazili su i vječni mrgudi, ljudi bez i malo emocija. Sjećam se, jednom prilikom došao je gazda sa fijakerom kakvog do sada nigdje nisam vidio. Puno orahovo drvo s kožom, nešto prekrasno. Čak je i vozač imao sjedalo s federplatama. Vukla su ga dva riđana, mirna i pitoma, a na prvi pogled divlja poput kakve oluje, s pozlaćenim potplatama na kopitima. Za njima su išla trošna kola, prepuna vreća i radnika s umornim očima. Kako li se samo ophodio prema njima, držao ih je na uzici poput pasa. 

                Prema svima sam postupao jednako i nikomu se nisam zamjeravao. Gazda me je volio, ali mi nije bio drag. Odviše je sličio pokvarenjaku s orahovim fijakerom, ali je u njegovoj avliji stajao stari, prastari. Prema nekima je bio dobar, prema nekima ne, a često bi to ovisilo o danu kakav bi mu bio. Ja sam uvijek jednako prolazio. Čak i kada je bilo kriznih dana, moja savjest je bila čista i mirna i uvijek sam zadovoljan odlazio kući. Najviše zbog Nje, jer sam znao da me je čekala.

                Neki kažu da je ljubav prevrtljiva stvar, nikada vjerna, zvijer koja ti previše uzima, a premalo daje, mrtvo slovo na papiru i teški krici u zoru dok joj zoveš ime. Nisam dijelio mišljenje s njima. Moja ljubav, iskrena i nježna, oduvijek je bila njegovana s toplim riječima i najčišćim namjerama. Nikada se nisam pretvarao, niti ju uzimao zdravo za gotovo. Davao sam mnogo, ali isto toliko i tražio. I na svu sreću, to sam i našao. 

                Svaki puta kada bih dolazio kući s posla čekala me je ispred male kućice u kojoj smo živjeli. Duga plava kosa viorila bi joj na povjetarcu koji je nosio njene mirise prema meni. Nježna poput cvijeta u dugoj bijeloj haljini, stajala je pokraj zvjezdastih magnolija i sakrila oči od sunca. Bože moj, prekrasna je bila. U daljini, dok sam koračao, gledao sam svu ljepotu u kojoj se kupala i prizivala me, gledao sam i nisam mogao vjerovati da je ona moja, baš kao što sam i ja njen. Potrčao bih prema njoj i bacio kapu sa glave, skinuo prsluk i ostao samo u prljavoj i znojnoj košulji što je mirisala na rad. Bacila bi mi se u naručje i savila noge u koljenima, a ja bih ju stisnuo tako jako da bi gotovo ostala bez zraka. Nekada sam imao osjećaj da smo toliko vreli i željni jedno drugog. Uhvativši ju i privinuvši uza se, poželio sam se stopiti s njom, zauvijek. Ljubav je to bila, čista, iskrena i stvana, ljubav što pupa tokom cijele godine, bio mraz ili kiša, sunce ili led. Ljubav je to bila, nikada lažna i sakrivena, dvolična ili neiskrena, ljubav u punom, pravom smislu. 

                Toga dana išao sam salašima prema selu s ostalima iz mlina. Zastali smo ispred gostionice i svratili na jednu lozu, čisto da nam pročisti dišne putove prepune prašine samljevenog ječma. Ispio sam na cijelu čašicu i ostavio ih, žurio sam kući prema Njoj. Iz gostionice pošao sam u dućan i kupio joj paketić halve. Sutra je nedjelja, znao sam da me očekuje u kupki i stoga sam požurio kući. Jedva sam čekao da uronim svoje tijelo u vrelo vode u kojoj će mi se i Ona pridružiti. 

                Kako sam prilazio kući primjetio sam da nije vani. Pretpostavljao sam da je unutra. Došao sam pred ulazna vrata i pokucao, držeći u ruci poklon što sam joj kupio. Nije mi odgovarala. Polako sam otvarao vrata i na prstima ušao u kuću.

                Bilo je neobično tiho, sumnjivo. Skinuo sam prsluk i okačio ga o vješalicu. Kapu sam ostavio na komodi i izuo prašnjave cipele. Kuća nam je bila mala, svega dvije sobe. Kuhinja i improvizirana dnevna soba bile su u jednom, dok nam je spavaća bila u drugoj sobi. Velika ovalna kada nalazila se gotovo na sredini dnevnog boravka. Bila je ispunjena vodom i pjenom. Prošao sam rukom kroz vrelu vodu i protrnuo od osjećaja. Polako, poput grabžljivca, hodao sam do spavaće. Pokucao sam. Ništa. Lagano sam otvarao škripeća vrata i banuo unutra. Na krevetu nije bilo nikoga. Čudno. Gdje li je – promrsio sam si kroz bradu. Pogledao sam u ormar i pod krevet, nije je bilo. Što ja to radim – nasmijao sam se sam sebi u lice – sigurno je vani u bašći. Izletio sam van i otišao iza kuće, ali nikoga ne vidjeh ondje. 

                Kuća nam se nalazila neka dva kilometra izvan sela na posjedu koji sam dobio od djeda. Zajedničkim snagama on i ja smo ju sami napravili i cijeli posjed ogradili debelim drvenim balvanima. Volio sam biti u njoj, a još više raditi oko nje. Imali smo nekoliko desetaka stabala raznog voća, od kajsija i bresaka, pa do višanja, trešanja i rušteva. Sve smo djed i ja sami zasadili. 

                Pomalo me hvatala nervoza, nikada nije odlazila od kuće, a pogotovo na kraju tjedna. Još jednom sam pogledao po kući, ali već bi mi se javila. Osjećao sam tjeskobu kako se rađa u meni i polako, ali uspješno širi cijelim mojim tijelom, grčeći mi ruke i noge. Otrčao sam lenijom prema njivama i starom bagremiku, možda je otišla u polje i zaspala u hladovini. Vikao sam ju, dozivao, ali nitko se nije odazvao. Panika. Otkopčao sam i skinuo košulju, previše me je stezala. Nešto joj se dogodilo, siguran sam. Vratio sam se u kuću i otišao u spavaću sobu. Otvorio sam ormar i iz njega izvadio stari djedov karabin i sa sobom ponio metke. Izašao sam iz kuće, a ispred mene našla su se tri muškarca na konjima. Bili su prljavi, zarasli i s puškama u rukama.
                - Tko ste vi, što hoćete?
                - Čij je ovo posjed? – upita najdeblji.
                - Moj.
                - A tko si ti?
                - Što se to vas tiče? 
                - Kako nas se ne bi ticalo? – upita debeli.
                - Ne znam, niti me zanima. Što želite?
                - A, živiš li sam, ili s još nekim? – cinično me upita prvi i pogleda ravno u oči.
                - Gdje mi je žena? – mrko sam ga pogledao i repetirao pušku, bio sam siguran da imaju veze s njenim nestankom.
                - Pa, mislim da ćeš to ubrzo saznati – nacerio se.
                Nisam stigao niti reagirati, a iza mene su se našla dvojica, lupili me u glavu i srušili na tlo. Odjednom mi se zacrnilo pred očima i pao sam u nesvjest.