Moje ime je Marijan i ja sam pisac. Zašto sam postao pisac? Vjerojatno zato jer je masa to htjela. Pustio sam im svoj tekst kao psa s lanca, pa još jedan, nakon njega i pjesmu, pa još koji tekst i bili su oduševljeni, sretni. Nitkovi su se poistovjetili s mojom djecom. Konačno netko piše kako oni misle, pretvara njihove razvratne misli na papir i to radi tako očito i točno, da su svi bili oduševljeni, sretni. Prljave tajne izlaze na vidjelo i oni, neka vrsta ljudi, ih čitaju, poistovjećuju sa svojim jadnim i primitivnim životima. Užasne stvari, grozote koje se nalaze iza zatvorenih vrata spavaće sobe, zaključane u ormar dječje sobe i ispod kćerinog kreveta. Grozote koje sjaje punim sjajem kad na scenu stupa mrak.
Na kraju, to je jedini zid između mene i njih, štiti me, sve dok pišem zadnju riječ i ne stavljam točku. Čak i kad umrem, možda i poživim kroz svoje zidove, tko će ga znat. Uzeo sam svoje zidove, zacementirao ih i malo pomalo činio ih većima. Nisam vidio druge ljude i bio sam sretan. Nisam vidio ni psa ni mačku i bio sam sretan. Lice, ono najgore i najljepše, smežurano i ravno, nisam vidio, nisam ni osjetio. Sam sa svojim zidovima. Svake godine, moji zidovi su bili toliko visoki, da nisam mogao vidjeti ni božićno drvce. Poput slijepca, bio sam prisiljen osluškivati ljude kako se raduju, smiješe, pričaju jedni s drugima, iako su u zavadi. Vidio sam jedino nekog tamo pribijenog na križ, bez razloga. Za ljude, za masu, za meso i kosti bez ikakvog osjećaja za zahvalu. Vidio sam neke Njegove sljedbenike kako se potucaju, ljube pusta obećanja u zamjenu za nešto malo zelenih papirića. Bezvrijednost. Oduvijek su bili bezvrijedni, ti lupeži što tapkaju u mraku i boje se svoje vlastite sjene, a vražju mater bi preveslali kad bi mogli. Lupeži i lopovi, ministranti i svećenici, kurve i dame prve klase, oduvijek su ljubili to raspelo kad bi netko gledao. Kupovali su svoju ulaznicu za nebo.
Moje ime je Marijan i ne idem u crkvu, moja crkva ne priznaje vašu. Gluhi ste i slijepi, vaši poslodavci u crkvama vas uče glupostima. Moja crkva je moj papir. Moj papir više je od moje crkve. Više od životinje, prljavštine, potrebe, objašnjenja, mogućnosti i raspela, hodanja, dobrote, natjecanja riječima i novcem, kreveta uprljanog dobrotom i nevinošću. Ja se molim svakoga dana, ali svome bogu, koji nije ni malo nalik na vašeg. Moj bog nema uši i ne čuje, nema srca i ne voli. On je jednostavno takav kakav je, ružan, gadan, prljav i užasno bezobrazan. Ali je moj i meni se sviđa, izgleda mi iskreno. Moj bog je moja duša, a ja njegova ovca. Možda me i žrtvuje, a možda me i pohvali, a možda me i ostavi na miru. Naš odnos je nešto više, vama nepojmljivo, bezvrijedno. Naš odnos ne košta ni jednog papira, ni kovanice, naš odnos je više od odnosa. Nekada sam ja njegov bog, a on moja ovca, a nekada smo obojica bogovi, a nekada ovce. Tu i tamo zapijemo, ševimo skupa, ulazimo u iste hladne hodnike bez svijetla, prepuni ponosa dok se kaljamo u mesu.
Njegovo ime ne postoji, on ga nema i velik je. Velik je jer nema ime, ni broj, ni ženu, ni dijete. Nema čak ni dom, a živi u svim domovima. Svi ga spominju i svi ga znaju, ali on i dalje nema ime i nema dom. Nema ni ženu, ni dijete. Moj bog, onakvim kakvim ga vidim, nema ništa, a ima nas sve. Mi smo jedno veliko ništa u odnosu na mog boga. Jer on ne treba crkvu, on ne treba Božić i raspelo, fizički oblik vjerovanja, krunicu i kupovinu nepotrebnih darova. Moj bog. On to ne treba, ali opet, ja trebam njega.
Moje ime je Marijan i dobar sam otac, iako nemam djecu. Zapostavljanu djecu svojih prijatelja ja učim što je život, a što životarenje. Ja ih učim kako postati čovjek, iako znam da je to nemoguća misija, s takvim hohštaplerima za vratom, koji samo čekaju na jedan krivi potez. Ja ih razumijem kad ih vi ne shvaćate, ja im kažem toplu riječ kad ih vi tjerate u materinu. Ja ih razumijem kad traže pomoć, a nailaze na zatvorene ruke. Ja ih vidim kad vrište, a vi zatvorite oči da ne čujete. Ja ih želim zagrliti kad su sami, a vi ih tjerate od sebe. Vaša djeca su i moja djeca, jer ja svoje djece nemam.
Vaši zidovi vide se sa mojih zidova. Vide jedni druge i pozdravljaju se, popiju si koju i nastave dalje, svatko svojim putem. Neki su i veći od mojih, ali su tako nevidljivi. Čak i kad pokušaš pokoji srušiti, prođeš kroz zrak, nepostojanje i bezdan. Jedno veliko ništa, poput vaše vjere. Popunjeno prazninom i više ničim. Što su vam bliži, vaši zidovi su dalje od vas. Jer vi ne trebate zidove, vi ste slobodni ljudi. Vi ste slobodne životinje s ogromnim zubima i krvi na njima, truleži svakojake vrste između redova, između praznine, između zidova. Vaša trulež čini vas uspješnima u svijetu koji se svakodnevno ruši i nestaje, malo pomalo. Vaša trulež hrani se tuđom truleži, koja se hrani vašom truleži. I tako vi jedni druge činite lijepima i poželjnima, a noževi u leđima tek su došli na svoje.
Moje ime je Marijan i ne volim ljude. To sam već rekao, ali očito nitko nije razumio, ili se pravio da ne razumije. Pokušao sam i napisati, više puta, ali vi ne čitate. To je ispod vaše časti, otvoriti knjigu i prolistati par stranica tuđih govana. Ili ne znate čitati. Ili se previše čitate, jedni druge, pa se bojite okrenuti novu stranicu. Možda na njoj bude baš vaše ime ili ime vaše ljubavnice, jedine osobe koja vas potpuno razumije. Možda na njoj, novoj stranici, bude ime vaše majke ili žene. Ili vašeg izgubljenog zida. Možda vaša majka, vaša žena i vaš izgubljen zid budu zajedno, bez vas, a nova stranica tek je počela. Ali ono što vam unosi tjeskobu u kosti i pore na licu, što vas noćima prikiva za besani krevet, što vam ne da mira i muči vas kao čavao zabijen u spolovilo, poput djeteta u majčinoj utrobi, najsigurnijem mjestu na svijetu, s pupčanom vrpcom oko vrata, ono što vas čini živim mrtvacima zapravo je strah da na novoj stranici ne postoji ništa. Ništa zasađeno, ništa obrezano, s plodovima, tek izniknulo, s par cvjetova ili ružno poput vas samih.
Ta praznina.
To veliko ništa.
Ravna crta koja zapravo ne postoji.
Moje ime je Marijan i neki dan sam hodao gradom, tek toliko da ubijem vrijeme. I nisam obraćao pažnju na nikoga, ali su nitkovi gledali mene. Postajem poznat, postajem trulež i nije mi drago. Da, znate moje ime i znate da mi nije drago, pogotovo imati vas pokraj imena svog. Najviše mi je mrsko imati ju pokraj mog prelijepog imena. Ana, pravo žensko i manipulator, zna kad treba skinuti haljine i objesiti ih o klin, prikazati se u svoj svojoj zlobi i zmijskoj koži, sirovom mesu. Jednom u životu napraviš pogrešku apokaliptičnih razmjera, kao da je sam Otac sišao s uma i pustio se tako nisko, na zemlju, obračunati s tobom. Jednom u životu se zajebeš, pa ispaštaš cijeli život. Upravo sam to i ja učinio s Anom, najukusnijom kurvom zlatne mladeži ovog Čistilišta, prekrasne žene izvana i bezbojne iznutra, s rokom trajanja. Kažu da je jednom jednom, ali dva puta je dva puta. Ja nisam ni jednom kako treba. Ščepala me prvom prilikom, udarila kao što kovač udara o užeglo željezo, svom snagom, svim željama i svim svojim oblinama, svim dugim maratonskim noćima kad sam ostavljao zadnji atom snage u svakom kutku sobe. Uzela me je kao pobjednika, princa na konju i od mene napravila magarca, konja prodala, a princ je ostao posran negdje tamo daleko, jako davno, kad je „riječ koju ne želim izgovoriti“ imala smisla. I više nema nazad. Hodajući užasnim gradskim ulicama što su poput zrcala pucale na sve strane unoseći sto godina nesreće u sve nitkovske živote, sjeo sam na usamljenu klupu i bivao sam. Kao što sam rođen, kao što sam ostavljen. Baš kao djetinjstvo. Samoća i sreća u jednom, par boca i tu i tamo koja kurva koja zakuca na moja vrata u potrazi za malo noćnog nabijanja uz prozor mog stana. Bojim se i izgovoriti tu riječ, ne bih da me povezujete s nečim toliko užasnim.
Moje ime je Marijan i nekad davno bio sam lijep mladić s velikim jajima. Možda nije prikladna riječ za ovo doba godine, ali ne želim se cenzurirati, ionako više volite gadosti. Nekad davno, dok žene nisu bile toliko slobodne, mogao sam normalno hodati gradom i diviti se svoj užasnoj ljepoti s smiješkom na licu. Danas, istina je nešto bliža realnosti, mada bih i o tome mogao koju napisati. Danas je normalno trošiti, kupovati, bacati na sve strane, hranu, emocije, novac, alkohol i djecu. Ima se, može se, nabavit će se. Danas više ništa nema smisla, sve je odavno otišlo u vražju mater, rekao bih, negdje tamo kad smo svi, naočigled, postali jednaki. Bolje podjele od jednakosti nije moglo biti. Ako si i malo vukao prema dolje, sad si bio na samom dnu. Ako si, pak, vukao prema gore, udaran si dok ne padneš na samo dno. Drzniče. Danas su gore samo oni koji se znaju uvući u dupe, i kurve. Njima se uvlačiš u dupe, ali kako god ga okreneš, Njega ili sebe, one su opet iznad tebe. Bitnije, prihvatljivije. Poput sina čija krv teče majčinim venama, pauk što plete mrežu i stišće te, pa proguta, zmija koja te nježno miluje i za trenutak nestaješ u njenoj utrobi. One su zaraza, kao i ovi što izlaze iz dupeta prepuni hvale. Bolest. Krajnje nepotreban igrokaz, pogotovo nakon lučenja tekućine iz spolovila i tog masnog i prljavog ždrijela što neki nazivaju prelijepim organom.
Dobar sam muškarac i žene me trebaju, više no što trebaju svoje muževe i više nego što ja trebam njih. Tek trenutno zadovoljstvo s previše kapljica znoja na izbrazditom licu, dahtanja za vrat i krvavih noktiju u leđima. Pokušaj preobraćanja u njihovu religiju i zavijanje na svaku božju riječ koju izustim iz usta. Iako znam kako im podvaliti riječ hvale i uzdizanja, nekada jednostavno ne ide. Previše laži i utrobe progmiže preko mojih usta gledano s očima što se svakodnevno bore s preteškim kapcima, previše žrtve i kidanja mojih udova, za tako malo užitka.
Neki dan sjedio sam, po običaju, sam, naslonjen laktom na rub stolice i kroz prozor promatrao trulu kišu kako se bezosjećajno spustila na pustoš moje ulice. Tamo daleko, dok sam skapavao od gladi na rubu i prljavim ulicama Beča, dok sam se borio s nesanicom i vlagom koja se sve više uvlačila pod moje nosnice, dok sam jeo ostatke hrane s gospodskog stola, život je imao smisla. Ne više, ne malo više, prava riječ je IMAO. IMAO sam podsvijest, znate, ono nešto što raste u vama, nitkov koji uvijek ima nešto za reći, riječ koje se bojiš i progutaš ju kao gutljaj krvave sline. IMAO sam, uz njega, i svijest, još jednog dobrog drugara koji me je učio kada i na koji način se boriti za sebe. Uz dva najbolja prijatelja, tek ponekog brata s ulice s kojim bih dijelio loše spravljeno vino i jedno olinjalo pseto, IMAO sam dovoljno za život koji bi uglavnom bio ispunjen tamom i nesrećom, ali nisam se bunio. IMAO sam.
Danas, kad imam, nemam ništa. Sav taj novac, sve prodane knjige, raskoš i novi dvd uređaji u NAŠEM stanu, zavjese koje mi smetaju i upliću se u svaku moju odluku, veliki lcd ekran s programima kako smršaviti i kupiti proizvode koji nam zapravo ne trebaju, auto, pas, odijela, slike, mobiteli i računala. Danas nemam ništa, a to sve ima mene. I robujem, vidim kako me odvlači na sve strane, a ne činim ništa da prekinem to ljudoždersko ludilo.
Moja žena, ona to voli. Voli ona svakako, ali najviše voli TO. Poznanstva, pozdrave i poruke, pozivnice za kristalne dvorane s lažnim sjajem, pod što ga je neki siromašni skot glancao svojim gladnim jezikom i plućima punim katrana, ona to voli. Voli i odostraga, ali više se ne sjećam, davno je bilo. Jednostavno, izgubiš se u drugim tijelima, nije mi za zamjerit, pogotovo kad su za klasu bolja od nje. Ne mogu si pomoći, draga ženo, previše si zamjenjiva i plastična, ucifrana, sa staklenim petama što bezbrižno gaze po oblacima, a visoko je. Ne mogu si pomoći, draga ženo, kad vidim tebe i pomislim „što je meni ovo trebalo, ovaj pakao, ova noćna mora zvana brak s modernom zvijeri?“. Da znaš, ne mogu si pomoći, draga mi ženo, ni kad odeš i ostaviš me s mojim rečenicama, bezvrijednim listovima i samoćom, jer znam da ćeš se poput bumeranga vratiti nazad, po još novca, po još moći. Ne mogu si pomoći, jer ti nikada nećeš vidjeti granicu, kraj, dosta, finito. Ne, u tvom rječniku to ne postoji.
Baš, kad sam već počeo s „neki dan...“, eto, neki dan sam upoznao prekrasnu ženturaču i od svega što je predstavila, najviše sam mrzio način na koji je razmišljala (baš poput mene). Priznajem, obeshrabrilo me je, bacilo niz ponor, stjeralo u kut i vilama od mesa izbolo gdje sam najmanje očekivao, po savjesti. U vražju mater i ona, pomislih, zašto? Što zašto? – pita savjest. Zato, kažem, tek toliko da ga maknem s uma. Mora postojati razlog! – drekne podsvijest. Nabijem vas obojicu! – odbrusim i zaklopim ih nastavivši hodati s novom ženturačom. Čudnih pogleda na život, činila mi se zanimljivom, više od samog trljanja, stoga sam joj odlučio dati priliku.
- Znači, gospodine Marijane...
- Dovoljno je samo Marijan – ispravim ju odmah.
- ...Marijane, nešto me zanima u vezi vas.
- Nisi prva.
- Ali jesam li prva kojoj ćete odgovoriti?
- Možda, ako mi prestaneš persirat. Majku mu, nisam ti djed.
- Tako, Marijane, zašto pišeš?
- Zašto pišem? – čudno sam ju pogledao, a ona je ostala potpuno hladna, kao da me pitala što ću raditi danas, kao da očekuje neki nebitan odgovor.
- Da, zašto, kome pišeš te svoje bilješke, knjige? Mora biti neka svrha toga.
- Pišem sebi – čupao sam se.
- Ali ti to već imaš, u glavi.
Dobra je bila.
- Draže mi je držat papir dok sam u wcu, a kasnije ga i prigodno iskoristim.
- Loš si lažov, Marijane, jako loš.
- Zato sam u drugim stvarima odličan.
- Ne padam na to, morat ćeš se više potruditi – i dalje mrtva hladna u licu.
Majku joj, kako joj polazi za rukom ostati tako prizemljena?
- Pišem radi ljudi.
- Ali ti prezireš ljude, zar ne?
- Otkud ti to?
- Marijane, čitala sam tvoje knjige, vidim to iz svake riječi, za kakvom me smatraš?
- Ne razmišljam o tebi, nemam mišljenje.
- Kažem ti, taj tvoj stil ne prolazi kod mene – zagrizla je na krivi dan, krivo vrijeme i krivo mjesto.
- Gledaj, ti...
- Nije bitno... – prekine me.
- Dobro, ti, ženturačo, zar misliš da na temelju moje dvije knjige i nekoliko tekstova si možeš uzeti za pravo i postaviti mi dijagnozu? Za koga sad ti mene smatraš, budalom?
Možda sam bio pomalo i grub, ali kad je krenula u igru, baš sam htio vidjeti do koje mjere će ići. Donekle, bilo je čak i zabavno, iako je mogla malo smekšati to lijepo lice.
- Ne, mislim da si veoma inteligentna osoba.
- Ja to znam, nije mi potreban netko da mi to govori.
- Ali ti laska?
- Dalje.
- Osjećaš se važnim?
- Dalje.
- Diže ti ego?
- Dalje, dalje, dalje...
- Što, u krivu sam?
- Nažalost, jesi.
Zamislila se na moj odgovor.
- Nažalost?
I točno sam znao da će to reći.
- Da, za početak mi djeluješ zanimljivom, ne samo izvana. To se nije dogodilo već neko vrijeme.
- Zaista? O, pa...počašćena sam, iskreno – konačno je promijenila hladan izraz lica.
- Dobro, meni je svejedno.
Gledala me neko vrijeme, a onda uhvatila za ruku. „Hajde, pođi za mnom!“ – kao klinca me uhvatila i krenula u nepoznatom smjeru. Prihvatio sam i krenuo za njom.
- I, rekao si da ti je svejedno?
- Gledaj, ne mogu ja ovako razgovarat, pobogu, pogledaj gdje se nalazimo!
Sjedio sam na drvenom konjiću koji je bio pričvršćen na ogromnu oprugu, pa se savijao na sve strane. Ona se njihala u njihaljci.
- Ti nikada nisi bio dijete?
- Moje djetinjstvo je bilo puno drugačije od ovoga.
- Ma daj? Pričaj mi o svom djetinjstvu – stala je i gledala u mene širom otvorenih očiju.
Imala je prekrasne duboke crne oči, pomalo tužne, ali nije to bila obična tuga, ovo je bilo nešto dublje, ozbiljnije, smrtnicima nepoznato. Gledajući u nju, imao sam osjećaj kao da kopamo jedno po drugom, tražimo prljavo rublje i iznosimo ga van, okaljano i smrdljivo, čisto iskreno. Ta prekrasna dva oka savršeno su se uklapala u pravilne crte lica s naglašenim jagodicama, poput kakve filmske dive iz pedesetih godina. Sjedila je ispred mene, na njihaljci i lagano, gotovo neprimjetno, njihala se čvrstim nogama. U kakvu li je gabulu ovo prekrasno djevojče upalo, baš me zanimalo.
- Što da ti pričam, djetinjstvo kao i drugo, ništa posebno.
- Mislim da nešto kriješ.
- Krijem? – iznenadim se – što bih imao skrivati?
- Kad bih znala, ne bih te pitala – nešto budalasto je bilo u njenom osmijehu, ali opet, izgledalo je nevino i lijepo. Čudan osjećaj.
- Nemam što skrivati.
- Da li je to jer ti nisam rekla ime?
- Ne, ime ništa ne mijenja.
- Bojiš se? – kopala je po meni.
Pomalo sam gubio strpljenje, pogotovo što sam svako malo padao s prokletog konjića na opruzi. K vragu, netko bi trebao odgovarati za ovo!
- Ovako, nemam nikakvih tajni, nemam se koga ili čega bojati, ako me želiš nešto pitati, pitaj, ne okolišaj – iskreno sam joj zborio.
- Da li ti se ja sviđam? – lice joj je opet postalo mramorno ozbiljno, a ja sam ostao zatečen, po tko zna koji puta u tako kratkom roku.
- U kojem smislu?
- Čim se preispituješ, tu nešto ima.
- Zanimljiva si, rekoh ti, što bi sad trebao? Podignut ti spomenik?
- Ništa, dovoljna mi je činjenica da sam uspjela smotati Marijana Ortinskog, pisca.
- Nemoj me tako zvati.
- Što, piscem? Zašto ne voliš kad te nazivaju piscem?
- Zato jer ja to nisam, još. Otkud ti da si me smotala?
- Možda se nisam dobro izrazila, ali kad si pristao ići sa mnom i sjediti ovdje na dječjem konjiću, zar to nije dovoljno?
- Je, pripremi se, sad ću izvaditi zaručnički prsten. Moja si.
Nasmjehnula se i tuga s njenog lica je nestala. Kako da vam objasnim, to je neka druga vrsta tuge bila, prekrasna, graciozna, tuga kojoj bih se cijelog dana mogao diviti, opisivati ju i kititi, uspoređivati, davati joj imena, Eleonora, Brunhilda, tuga pred kojom bi Puškin skrio svoj bunt, Turgenjev pobjegao od majke Rusije, a Miller se odrekao svoje jedine June. Bilo mi je drago što sam joj izmamio osmijeh na lice.
- Zašto imaš potrebu biti u pravu? – upitao sam ju.
- Nije stvar u tome, samo te čitam koliko mi dozvoliš.
- Onda loše čitaš. Zar si tako čitala i moje knjige?
- Daj mi pričaj o svom djetinjstvu – nije se obazirala na moja pitanja.
- Zašto te toliko zanima to vražje djetinjstvo? Živ sam i zdrav, bilo je kako je bilo.
Rijetko kad bih pričao o tome, a i kad bi bilo prilike, ljudi bi se jednostavno ustali i bez pozdrava otišli od mene. Loš sam sugovornik bio, govorio sam sve što nisu htjeli čuti.
- Mislim da je ono jako bitno što si sad ovakav kakav si.
- Vrijeđaš?
- Ne, ni u kojem slučaju, ali me zanima.
- Drugi puta draga – ustanem se – nemam ja vremena za ovakve igre.
- Što, kriza te hvata, moraš u pub?
- Ne, imam alkohola u svom stanu.
- Imaš svoj stan?
- Zapravo, od žene je, ali živim kod nje. Žena mi je, pa to valjda tako ide.
- Mogu s tobom?
- Gdje?
- U tvoj stan, kod tvoje žene.
- Nisam siguran koliko će joj biti drago, malo si ljepša od nje.
- To nije problem.
Uzela je torbicu, izvadila pribor za šminkanje i nabacala hrpu kemije po prekrasnom licu. Nakon toga sve je izmuljala, ustala se, pogledala me i razvukla osmijeh od uha do uha. Priznajem da sam se i ja nasmiješio, imao sam osjećaj kao da sam s klinkom u parku. Doduše, obdarenom klinkom s kojom bih vrlo rado u kasnim satima popričao o utjecaju hrvatske politike na književnu pismenost Dalmatinske Zagore.
- Evo – približi mi se svojim krupnim očima – valja ovako?
- Suknja – pokažem prema njoj – iznad koljena je.
- Dobro – i rukama ju potrga, tako da je sad bila još kraća – valja ovako?
- U vražju mater, na što sam ja naletio – rekoh si u bradu – naravno, svejedno je, Ana će svakako biti u svom filmu kad te vidi.
- Super, krenimo onda prema tebi – veselo je zborila.
I krenuli smo. Ja u odijelu, njegovan sa dvije boce viskija, nekoliko neprospavanih noći i par kutija cigareta, ona prekrasna razmrljanog lica, kratke potrgane suknje i uske krem košulje koja je naglašavala njenu besprijekornu liniju.
- Čime se baviš? – upitam ju.
- Ničim posebno, svašta po malo, da preživim.
- Još gori si lažov od mene, znaš?
- Nekako smo si slični – pogleda me.
- Ne toliko koliko bi ti to htjela, draga moja, iako se dosta dugo držiš, moram priznat.
- Majmune! – nasmiješi se i lupi me po leđima – ozbiljno, nakon tvojih knjiga i ovog kratkog razgovora, nailazim na neke sličnosti, ti ne?
- Ne uspoređuj moje knjige sa mnom, rekoh ti već. Ne znam, mogu se svakoj prilagoditi kako bih dobio što želim.
- Ja nisam svaka.
- To ti tako misliš.
Nastavili smo dalje u tišini. Došavši pred stan, zvonio sam, ali nitko nije otvarao.
- Ana nije tu.
- Imaš li ključ?
- Imam.
- Uđimo onda.
- Dobro – i ušli smo, nakon napete atmosfere i stiskanja u dizalu.
- Znači, ovo je Marijanovo skrovište? – gledala je slike po zidovima i unutrašnjost stana.
- Ne, upravo smo došli iz mog skrovišta, ovo je Anin stan.
- Gdje je tvoja soba? Moraš imati sobu za pisanje.
- Pravo pa lijevo, zadnja vrata. Jesi za kavu?
- Hm, kasnije... – još je nešto nerazumljivo govorila.
Stajao sam u kuhinji Aninog stana s djevojkom nepoznatog imena koja je bila duplikat mene, iako joj to nisam htio priznati. Ipak, iskustvo je prevladavalo, odnosno, njeno neiskustvo. Podsjetila me na mene dok sam bio mlađi, buntovan i nadobudan, kad sam mislio da svijet držim u šaci, a zapravo je bilo obrnuto. S tim, mene je svijet sažvakao i bezdušno ispljunuo na milijuntom kilometru od moja dva kompanjona, podsvijesti i savjesti.
- Marijane.. – viknula mi je dok je išla iz sobe – Marijane, crni Marijane – zagonetno se nasmijala.
- Što je?
- Ti si tako čudan!
- Ne bih baš rekao, ali znam tako djelovat na ljude.
- Ne, ti nisi odavde, ne pripadaš ovom svijetu.
- Jesi ti lupila glavom u sobi? Rekao bih da sam čuo neki udarac...
- Šaljivđijo – opet me udari, ovaj puta u rame – kako ti polazi za rukom?
- Što – blage veze nisam imao o čemu ona.
- Znamo se koliko, pola sata?
- Da, iako ti misliš da mene znaš puno duže.
- Da, ali ja mi...
Nije završila do kraja, a ulazna vrata su se otvorila. Ana, kao i uvijek prekrasno odjevena i pretjerano dotjerana, ušla je u stan ni ne primijetivši nepoznatu djevojku. Tek kad je krenula prema meni, shvatila je kako nisam sam. Zastala je, djevojka se okrenula prema njoj, na što se Ana uplašila.
- Tko je ovo? – upitala me, gledajući u nju.
- Ja sam Marijanova prijateljica i upravo smo pričali o njegovim knjigama – prestigla me je.
Ana ju je odmjerila od glave do pete i, naravno, s obzirom na moju ne baš pretjerano skromnu boemsku povijest, nije joj povjerovala ni riječ.
- Marijane, tko je ova mala drolja, ha? Više nemaš stida, sad mi ih i u stan dovodiš? Moj stan?! – izderala se.
- Nisam imao ništa s njom – hladno joj odgovorim – djevojka je došla jer se htjela upoznati s mojim radom.
Najtužnije od svega je što sam i govorio istinu.
- Da, radom tvojih bokova, smeće jedno muško! – sad me i ona počela lupati, ovaj puta s torbicom – kako mi možeš to učiniti, u mom domu, našem domu?!? – nije prestajala.
- Ana, nemam veze s njom, čak ni ne znam kako se zove! – pokušavao sam ju smiriti, a nepoznata djevojka je zadovoljno promatrala Aninu scenu.
- Daj, koja ti je vražja mater, smiri se! – uhvatio sam Anu za ruke i zaustavio ju – nemam ništa s njom, niti ću imati!
- Gospođo, vaš muž je u pravu. Ja se također bavim pisanjem i došla sam na kratak razgovor s gospodinom Marijanom. Nemate razloga biti uplašeni, ovdje sam uglavnom zbog posla – kulturno je pokušala smiriti podivljalu neman.
- Posla, kažeš? Znaš što? Marš iz mog stana, marš napolje dok ti nisam polomila sve prste, pa ćemo onda vidjeti kamo ćeš ići zbog posla! Marš napolje! – vrištala je na nju.
- Ana, ne pravi mi scene, nemoj dok sam...
- Ti šuti! Tvojih izleta i lova u mutnom mi je više preko glave! Tolerirala sam, ali ovo je prevršilo svaku mjeru!
- Ana! – viknuo sam – ne pričaj gluposti, ne želim...
- Molim?!? Marš i ti, konju jedan muški, marš napolje sa svojom droljom! Neću da te više ikada vidim ovdje! – nastavila je lupati po meni.
Maknuo sam se od luđakinje, otvorio hladnjak i izvukao bocu viskija. Uhvatio sam nepoznatu djevojku pod ruku i zajedno s njom krenuo prema vratima.
- Što ti to radiš?? – Ana me upitala, sva u čudu.
- A što misliš? Ispunjavam ti želju – zalupio sam vratima, iako se ona i dalje derala.
- Žena ti nije normalna – rekla mi je – kako možeš živjeti s njom?
- Baš i nemam izbora, stan je njen, moramo se susresti, htio ne htio.
- Nemaš svoj stan?
- Zar bih onda živio s njom?
- Sviđa mi se to.
- Znaš što? Dosta je o meni i mojim problemima, nisam baš raspoložen za tak...
- U redu, daj mi bocu – prekine me, uzme mi bocu iz ruke i nagne – jack, kao da si znao što volim.
- Hm, ovo se neće dobro završiti – rekoh joj.
- Zar je bitno?
- Kradeš mi riječi iz glave, ne volim to, prestani.
- Rekla sam ti da imamo previše toga sličnog. U redu, ja nemam ludog muža – nasmije se.
- Zato ja imam ekstra ludu ženu!
- Što kažeš da odemo do mene, u moj stan?
Opet mi je čitala misli.
- Nekako mi se sviđa tvoja ideja.
