Hej, pjesniče!
Gdje su ti nestale riječi,
tvoje tamne i ružne rime,
par suza i grotlo sudbine,
što moju dušu liječi?
Ti! Smrtniče!
Izgubljen u tmini,
zar više ništa nemaš svijetu za reći?
Pod tamom djece koju oko sebe kupiš
sakrivaš isjeceno lice.
Stani! Broju!
Ti što gmizeš po tijelima mojim,
znoj moj što ustima piješ,
krvi moje se napoji
i nastani se u me.
Čekam! Broju!
Još jedan dan u snovima tvojim,
da se jutrom Opojna budiš,
Kidaš me, kidaš kao nekada
kad voljeli smo moje pjesme.
