Otišla si za zadnjim vlakom, jedne davne
Zimske večeri, dok su se mladi na stanici
Rastajali, u ljubavi i radosti, Ti i ja smo
Plakali, neprekidno jecali i nismo ništa
Poduzeli da se sudbina promjeni.
Ostao sam sam, ispračajući tvoj vlak, s
Velikim jazom na srcu, tugom u duši i
Neshvatljivom željom za tobom, tako
Dalekom, u mojim mislima sakrivenoj
Duboko pod tugom.
Sve mi je ostalo ravno, nigdje brda ni
Dolina, buđenja i spavanja, u cvijeću
Umivanja, na krevetu milovanja,
Besciljnih razgovora dugo u noć, bez
Ljubavi koja više neće doć.
Umro je život, onaj znaš, u meni nekada pun,
A sada suicidan i umoren od svoje ruke, jednog
Zimskog dana, 2 godine nakon što si otišla
I zauvijek me ostavila, samog, da čekam
Tvoje lijepe haljine.
Krenuo sam mu na ispračaj, i kao sudbina,
Zastao sam pod tvojim prozorima.
Začuh tvoj glas, tako mekan i topao, kako Mu
Govoriš - Volim te.
Otvorih kišu bolnih osjećaja što padaju
Ravno na moja ramena i guše me poput
Omče oko vrata, režu mi usne i tope prste.
Zanijemih od neizgovorene riječi pune
Tuge i straha, zauvijek si presudih tišinom
I zaših oči da ne vidim ljubav koju mu daješ.
Slab sam, gotovo potrošen i tako slijep stojim
Ispod tvog prozora očekujući zadnju nadu koja
Je otputovala onoga dana kada si me prestala
Voljeti.
Više te nemam, i što sad tu mogu, nego da se
Nadam da ćeš i ti jednog dana biti tužna,
Ranjena i izgubljena, s previše bezvrijedne
Ljubavi na srcu koju ni prosjaci ne žele.
