"U ranim jesenjskim satima prepuštam se rosnim i drhtavim neznančevim pogledima, bez i malo nade da bi mogli potrajati. Prolaznost, laka probavljivost i ostatak razbijenih emocija jedva sakupljen u Njenim šakama previše bi me proganjali kad bih se druge trudile oko mene. Čak i kad bih lagao da ih volim, da su jedine, oduvijek i zauvijek, Njena kletva zakivena na moju savjest sustizala bi me poput đavolje kočije, dok bi konji glasno lupali potkovama o tlo..."
- Marjane - viknula je iz dnevne sobe - imaš li vremena?
Ignorirao sam njen kreštav glas.
"...rušeći ostatke moga bića. Čak i sam fizički odlazak od tog proždrljivog bića nije bio dovoljan, morala se nastaniti u svakoj mojoj pori, pukotini na goloj i prestravljenoj koži upijajući i hraneći se mojim riječima. Da je barem shvaćala dio onoga što bih napisao, ali ne, nije mogla izustiti ni riječ od pretrpanih usta zelenim papirima. Pokušao sam..."
- Marijane, dođi ovamo! - prekinula me ponovno.
Duboko sam udahnuo, otpio gutljaj viskija i maknuo sve bilješke oko sebe. Dok sam išao prema dnevnoj trudio sam se primiriti misli, ovo je treći put da me prekinula.
-Što je? nezainteresirano ja izašlo iz mene.
- Mislim da bi bilo krajnje vrijeme da odemo do mojih.
- Zbog toga me prekidaš, zar to nije moglo pričekati dok ne završim?
- Ti nećeš završit do sutra!
- Imaš pravo, onda neka pričeka do sutra.
- Ne može, želim sada!
- Ako imaš bolju ideju kako nas prehraniti, slobodno, ali dok živimo od mog pisanja, ne prekidaj me s vražjim upitima kad ćemo kod tvoje majke! - povisio sam ton i okrenuo se prema kuhinji.
- Da, od tvog pisanja živiš samo ti i to za alkohol! Da nije moje majke umrli bismo od gladi!
- Ana, ne pričaj gluposti, nisam raspoložen za svađu, molim te! - pokušao sam smiriti ludu kučku.
- Zašto onda odbijaš odlazak kod mojih?
- Gledaj Ana, da i malo razmišljaš tom svojom lijepom glavicom shvatila bi da mi je potreban mir, jer se drugačije ne mogu izražavati. U redu?
- Po cijele dane sam negdje vani i nisam u stanu s tobom, a kad želim da nešto skupa radimo ti me otkantaš!
Otvorio sam hladnjak i uzeo bocu jacka nagnuvši gutljaj u suha usta.
- I kad će više ta tvoja knjiga, radiš na njoj već dvije godine, a ja nisam pročitala ni jednu stranicu!
- Kao da bi i razumjela - zalupim vratima radne sobe.
Nekad bi me tako znala izbacit iz takta da je to bilo za ne povjerovat. Majka plaća režije? Vražju mater, kupuje joj bunde i skupe cipele, kao da ih nema dovoljno i svaki puta mi to nabijaju na nos. Tko im je kriv kad ne znaju živjeti normalnim životom. Baš kad sam krenuo nastaviti s pisanjem počela je rondati po kuhinjskim policama, kao da je ikada išta i skuhala. Definitivno nije bio dan za pisanje, morao sam pobjeći iz ovog prostora čiji su me zidovi počeli bezosjećajno pritiskati. Uzeo sam kaput i bez pozdrava krenuo van.
- Idemo kod mojih?
- Ja idem kod svojih, a ti idi u vražju mater!
- Marijane - vikala je za mnom, ali se nisam obazirao.
Kiša, hladan zrak i tek nekoliko pokislih pacova što su samo izdaleka davali oblik ljudskog stvorenja ugodno su upotpunili jesenjsku sliku ovog posrnulog grada. S pretrpanim mislima i sad već lagano natopljenom glavom kretao sam se Županijskom prema pubu kako bih kupio barem malo mira uz poneku čašu viskija. Došavši pred pub lagano sam otvorio vrata i pokušao ući nezamijećen, ali u ovako maloj sredini to je naprosto bilo nemoguće.
- Marijane, dođi ovamo, hej, Marijane - vikao je Miklušek, direktor nakladničke kuće s kojom sam bio u dogovoru za knjigu.
Nevoljko sam mu mahnuo i krenuo prema njemu i dotepencima koji su sjedili za stolom.
- Ovo vam je Marijan Ortinski, pisac o kojem sam vam pričao - predstavio me na što sam samo klimnuo glavom - sjedni s nama, bilo bi nam drago, zar ne gospodo?
- Da, jako nas zanima što jedan uskoro pisac ima za poručiti svijetu - pomalo arogantno nastupao je proćelav i debeo lik.
Uzeo sam stolicu i sjeo pokraj Miklušeka.
- I Marijane, kako napreduje knjiga, jesi li pri kraju? Ono što si mi poslao je odlično, čak je i gospodin Stjepan pročitao i oduševljen je - pokazao je rukom na trećeg za stolom.
- Da, morao bih se složiti s Antunom, ali imao bih nekoliko zamjerki n...
- Ne zanima me - sasjećem, na što me svi osim Miklušeka čudno pogledaju.
- Kako mislite, ne zanima vas? - upita me Stjepan pomalo uvrijeđeno.
- Nije on mislio baš tako, Marijan radi na taj način da dok ne završi svoje djelo ne uzima u obzir kritike – Miklušek se svom silom trudio ublažiti moje ignoriranje.
- Kad će sjesti neki novci na moj račun? - upitao sam ga.
- Sjest će, svakako, ali nije baš vrijeme da o tome razgovaramo - sad se i crvenio.
- Dogovor je bio drugačiji, zar ne? Treb...
- Sve je u redu, pričat ćemo o tome - prekinuo me.
- Meni se priča sada - bio sam uporan, na što je Miklušek ustao, uhvatio me pod ruku i odveo u toalet.
- Što izvodiš, želiš me ocrniti pred gospodom? - potpuno druga osoba od maloprije unosila mi se u lice.
- Ja samo želim ono što je moje, ništa više.
- A što da ti ja sad kažem, ha, dobit ćeš? Kriza je čovječe, surađuj, budi primjer drugima!
- O čemu ti trabunjaš?
- Nemam novaca sad, eto - okrenuo je glavu i spustio pogled dolje - kriza nam je, nitko nam ne plaća račune, a nama svaki dan novi stižu.
- I kakve veze moja knjiga ima s time?
- Nikakve, ali strpi se, znam da sam obećao, ali sad nemam božje kune! – toliko je uvjerljiv bio da sam mu gotovo povjerovao.
- Kad ćeš imati?
- Ne znam, do kraja tjedna bih mogao nešto iskemijat.
- U redu, doći u do kraja tjedna i, Miklušek...
- Reci?
- Nemoj me ni pokušat preveslat.
Izašao sam iz toaleta ni ne pogledavši u samoprozvanu elitu i sjeo u kut šanka.
-¸Može dupli jack s ledom u posebnoj čaši i to stavi na Miklušekov račun – kažem konobaru.
- Oprostite, ali ne smijem to raditi - izgubljeno će klinac.
- Upravo sam pričao s njim, gledaj sad - pozdravio sam Miklušeka dok je išao prema stolu, na što mi je uljudno i s maskom dobrog čovjeka uzvratio - vidiš? Nemaš problema.
Mali mi je donio viski i nevoljko se nasmiješio, a ja sam sjedio sam, s previše nemira u glavi koji se polako oblikuju u ogromnu neman goreći od želje da izađe na vidjelo. Što će biti s mojom knjigom i hoće li ikada ugledati svjetlo dana? Zažmirio sam i iskapio do kraja.
