Sitnice po ženskom rodu

Čovjek bi pomislio kako pasji skotovi, bez obzira koliko ružni ili lijepi bili, nikada nemaju sreće, ali ja sam bio jedan od onih koji su se igrom slučaja našli na drugoj strani. Možda nisam ni mogao raspoznati gdje je koja, ali ova mi je odgovarala maksimalno. I takvu sam ju koristio, do krajnjih granica. Baš i ova zadnja, ne sjećam joj se imena, lijepo se uklopila u redoslijed prekrasnih dana u potrazi za malo ljubavi i razonode. Da, slažem se, prekrasna, po samoj definiciji žene idealna, s njegovanom gustom kosom i ukusno popunjenim nakitom na pravim mjestima, ali kad se svjetlo ugasi, zar je to zaista i bitno? Od svega, ono što mi se zapravo i svidjelo na njoj je njen glas, pogotovo kad bi u fazi klinča iz sveg glasa vikala „GLORIA!!!“. Kažem, sitnice…

Kad s ljubavlju obrišeš pod na kojem se odigrao pravi rat užitka i strasti, malo tko pita za emocije. Ako i postoje, budućnost se pobrine za to. Emocije se same od sebe pojedu, nestanu poput daleke zvijezde koju proguta crna rupa. Ništavilo. Muk. Tko još želi živjeti zarobljen u vlastitim emocijama? Čak su i mazohisti odustali od ovakvog prenemaganja, bezbolnije je kad fizički boli. U to sam se nekoliko puta uvjerio. Ali ljudi…prije bi konju sjelo, baš kao i što će guska ili patka prestat gutat kišu jer će se ugušit se u kombinaciji vlastite sline i trule kapi. Ženski rod, jel… Na nekoliko stotina metara što su me dijelili od stana gdje spava zmaj bez vatre, imao sam osjećaj da je udaljenost veća od nekoliko stotina tisuća kilometara koje sam prošao skitajući se od grada do grada po cijelom svijetu. Što je tih par stotina metara u odnosu na cijeli svijet?

Ništa, ali nije stvar u udaljenosti, koliko je u onome što me čeka tamo, iza zavoja, kad ulazim u krivinu i očekujem cvijet, a dobijem vrisak. Život, koji je sve samo ne život kakav sam htio, leži na mom krevetu, u mojoj postelji, u mojoj radnoj sobi i hrani se mojim stranicama koje mu nikada neće predstavljati ikakvo značenje. Taj truli život, ta maska s kojom spavam svaku noć i nadam se kako me neće pogledati u lice i da ju neću zadaviti golim rukama, uništio je svaku želju i razlog za osmijehom. Trulije od truleži kojom se hrani. A opet sam s njom. Zašto? Eh, kad bih imao odgovor, vjerojatno bi i cijela stvar bila nešto drugačijeg izgleda.