1
„Nisam sam, slobodno je“ - zvučalo je tako sigurno. U biti, što se loše moglo dogoditi? Par čaša, stan, znoj i laku noć. Neko vrijeme promatrala je moje rupice na licu, možda ih je i brojala, a onda je približila stolicu i sjela. Mirisala je na skupe parfeme, poput onih koji još dugo vremena ostanu kad kakva fina gospođa prođe pokraj mene i okrzne me. Nisam se odmah udostojio pogledati, samo sam namignuo konobaru da joj donese. I meni isto, nekako sam osjećao kako će mi trebati večeras.
- Imaš li vatre? – upita me.
- Ne.
- Ne pušiš?
- Ne.
- A piješ?
- Da.
- Što još radiš?
- Ništa.
- Samo sjediš i piješ, a ne pušiš?
- Da.
- Što se događa s tobom?
- Ništa, zar bi trebalo? – i okrenuo sam se prema njoj. Uperio sam oči prema njenim i u tom trenu, taj spoj, doticaj dvije vatre koje su na izmaku, planulo je nešto. Siguran sam u to kao što sam bio siguran da ćemo se večeras spojiti. Ali oduvijek sam znao igrati igru, nikad nisam pokazivao emocije, čak i kad bi se nekim čudom našle u ovoj vreći kostiju.
- Marijan Ortinski, zar ne?
Nikad nisam uživao u slavi, ako bih tako mogao nazvati prašinu koju je podigla moja zadnja knjiga. Svaki put kad bi me netko prepoznao, pokušao sam se na sve načine izvući, jer sam znao što slijedi. Ova puta mi je to išlo u prilog, bio sam siguran.
- Da, recimo da mi je drago, donekle.
- A ipak ti je drago?
- Recimo, kao što sam naveo.
- Po koricama tvoje knjige ne bih rekla.
- Ljudi se ne sude po koricama, kao što se kurve ne sude po pameti.
- Dobro – otpije gutljaj obojenog alkohola – što vas tu dovodi i zašto se se odlučili na moje društvo?
- Tu sam stalno, nešto kao domaćin. Večeras mi se ne sjedi samom.
- A što ako meni ne odgovara društvo?
- Onda ne bi sjela pokraj mene i ispitivala me gluposti.
- Imala sam prilike pričati s djevojkom koja je provela večer s vama.
Što bi sad to trebalo značiti?
- Mora da ste se lijepo napričale.
- Nahvalila vas je.
- Onda je sigurno lagala. Loš sam igrač, vjeruj mi.
- Ona kaže da ste odličan.
- Onda je ona loša. Kamo vodi ovo?
Iz torbice boje zlata izvukla je pribor koji je nalikovao na kirurški. Smotala je duhan u papir i pripalila. Nikada nisam podnosio miris, čak i kad bih bio u krizi.
- Nikamo, samo neobavezno ćaskamo.
- Nisam baš siguran da sam raspoložen za ovakvu priču.
- Pa što, ja jesam.
- Lijepo, onda uživaj – bacio sam nešto novčanica na šank, obukao kaput i ispio sadržaj iz čaše – ipak mi nije drago – nasmiješio sam se i izašao van.
Zaprepaštena je ostala sjediti i vjerujem da je promatrala kako izlazim van. Ona će meni popovijedati o životu i tome kakav sam ja igrač? Bože, zar nemaš ništa bolje? Ponekad jednostavno ne zaslužuju ni šansu, a kamoli nešto više. Hodao sam prema stanu i usput razmišljao koju vražju mater radim u ovom mjestu. Vrijeme me stišće, već neko vrijeme ne razvijam se u željenom pravcu, manje pijem, manje pišem, više gubim dane. Što se događa s mojim životom? Zar je to kriza srednjih godina?
Ubrzo sam došao do stana i popeo se na drugi kat. Bilo je otključano, očito je Ana bila u stanu. Čim sam otvorio vrata začuo sam njen iritantan smijeh koji se isprepleo s također iritantnim smijehom par njenih kokoši kojih sam se jedva riješio na promociji knjige. Ušao sam, izuo se i krenuo prema kuhinji.
- Hej Marijane – viknula je Ana – jesi to ti?
- Jesam – uzeo sam bocu i došao u dnevnu – bok cure, kak' ste?
- Opet piješ? – Ana me ukorila prije no što je i jedna od njih išta izgovorila.
- Imam ju već dva tjedna, smanjio sam.
- Znaš što ti je doktor rekao, na minimum s alkoholom i cigaretama dok ti se krvna slika ne popravi! – ustala se i poput kakve klinke objesila mi se o vrat. Naravno, njene kokoške gledale su nas sa sjajem u očima i pri tome nevješto skrivale svoju zavidnost.
- Taj doktor priča gluposti, osjećam se odlično.
- Taj doktor priča gluposti, osjećam se odlično.
- Ne, on je tatin doktor otkad zna za sebe i zaista imamo sreće što je pristao biti i tvoj, trebao bi ga poštovati.
Prilikom jednog, nazovimo, obiteljskog ručka kod njenih roditelja, pozlilo mi je nakon što sam pojeo par zalogaja loše spravljenog lososa. Kako se okupila sva gradska krema, odmah su mi pripisali dijagnozu i gotovo me strpali u bolnicu na par dana. Na svu sreću i moju nesreću, u eliti se nalazio i doktor Anina oca, Antun, ili kako ga svi nazivaju, primarijus. Na samu pomisao da je on sam zatražio da mu nadjenu taj truli prefiks, meni je pozlilo. Sa svojim stručnim okom ispod par centimetara debelog stakla, rekao je kako mi je potrebno liječenje. Svi su se začudili, uzdahnuli, nekima je gotovo i pozlilo, a primarijus je stručno objašnjavao povijest moje bolesti koja je postala popularna kod ljudi mojih godina. Osjećao sam se kao Dorothy među životinjama. Antun, odnosno primarijus, svojim je ekstravertiranim osjetilima i doktorskim stažom zaključio kako bih se trebao ostaviti alkohola i cigareta. Pa mislim, doktore, čijem zdravlju je to pomoglo? Jeste li svjesni da, ako to i učinim, ne znam kako ću živjeti s ludom kučkom pokraj koje sjedite? Naravno, zadržao sam misao za sebe i obećao kako ću se pridržavati dijagnoze koju je čak napisao na papir i potpisao. To mi je puno značilo.
- Čuj Ana, nisam već dugo ništa okusio, trebalo bi mi malo.
- Primarijus je rekao „no-no“ alkoholu i cigaretama!
- Ali to mi je za pisanje, znaš da im treba malo poticaja.
- Onda može – zadovoljno je cvrkutala i vratila se svojim kravama.
Volio sam joj s vremena na vrijeme dati na važnosti, pa bi se smirila i ne bi previše bila dosadna sa svojim pitanjima. Ona je jedna od onih koje sve zanima i na sve imaju odgovor i novo pitanje. Zatvorio sam se u spavaću sobu koju sam preuredio u radnu i zatekao nešto što nisam zamišljao ni u najgoroj noćnoj mori. Sve je bilo čisto. Odjeća, cipele, krevet, sve bilješke sa stola i malog stolića pokraj kreveta bile su složene na hrpu. Ormari su bili zatvoreni i u njima su uredno vjesile ispeglane košulje, u ladicama je sve bilo po redu. Oblio me hladan znoj. Brže bolje sam otvorio bocu i nagnuo neka curi duboko u mene i napuni me nekim drugim osjećajima. Još jednom sam pogledao prema bilješkama i još jednom nagnuo. Otvorio sam vrata balkona kako bih uhvatio zraka, ali nikako nisam dolazio do sebe. Strovalio sam nekoliko dugih gutljaja i pokušao se skoncentrirati na pisanje. Sjeo sam za stol, ali bol u stomaku tjerala me na povraćanje. Dozorjentiran sam bio, problijedio, osjetio sam kako mi se boja lica miješa i nestaje, a par hladnih kapi klize niz bradu. Sa zadnjim atomom snage prevalio sam se preko stolice na uredno spremljen krevet. Trebao bih što prije otići odavde, zadnje su riječi koje su pobjegle pred nekim čudnim snom koji me umorio.
2
- Gospodine Marijane – čim me je oslovio s gospodine, znao sam da nešto nije u redu – pročitali smo vaš rukopis i, iskreno, pomalo smo iznenađeni što ste se odvažili na takve riječi. Znate,...
- Ne znam – prekinuo sam ga.
- ...šaljivđija, i mislio sam da ste takvi. Znate – nastavio je – nakon jednog poglavlja otprilike sam pretpostavljao s čim bih mogao imati posla, ali onda sam nastavio čitati, pa sam došao do drugog poglavlja...
- Logično.
- ...da...pa sam se zapitao, zašto je sad odjednom promijenjen slijed? Onda sam nastavio čitati...
- Pa ste došli do trećeg poglavlja?
- ...da...i slijed događanja nikako nije bio kako sam pretpostavio. To me je zaintrigiralo i onda sam pomislio... – ostao je otvorenih usta, raširenih ruku i pogledom prema stropu. Okrenuo sam se i pogledao u isto, ali nisam primjetio ništa osim hladne crte koja je spajala zid i strop. Pogledao sam u munjenog čovjeka i čekao da mi zapečati sudbinu.
- ...to će biti pravi pogodak! – izustio je i pljesnuo rukama, na što sam trznuo očima.
- A koga ćemo pogoditi? – ozbiljno sam pitao.
- Marijane – kroz smijeh će – vi ste jedan zaista zanimljiv gospodin! Molim vas, da vam natočim još jedno?
- Može, hvala...
- Vidite, u izdavanje idemo, to svakako, ali morat ćemo napraviti nekoliko ispravki rukopisa, to je, kako se sad kaže, „pod must!“ – pokušao je biti mlađi nego što je.
- Na kakva ispravljanja mislite?
- To je samo s mog stajališta, ali vjerujem da, kad prođe našu korekturu, neki se neće složiti s mnogo toga napisanog.
- Znate, boli me neka stvar što se oni neće složiti.
- Da, ali o tome vam ovisi hoćemo li ići u nakladu ili ne – prozirno se nasmije.
- Gledajte – zapalio sam i povukao dim.
- U mojoj kancelariji se ne puši – odmah me upozori.
- Dobro – nastavim – ja svoje riječi ne mijenjam, jer je svaka na svom mjestu, baš ondje gdje treba biti, a ti vaši dupelisci, kokošari i ulizice mogu me povući za ono što nemaju, razumijete?
Nepomično je stajao i slušao što mu govorim. Djelovao je ozbiljno, puno ozbiljnije nego što sam ja govorio.
- Osim toga, zbog same radnje i likova, nije baš pametno mijenjati riječi i rečenice. Izgubili bi smisao koji nitko od vaših pizduna ne bi mogao vratiti.
I dalje me je nepomično gledao, bez ikakve emocije, hladan poput ruske kurve natopljene vodkom.
- To je sve? – upita me.
- Više manje.
- Dobro, gospodine Marijane – uporan je bio s tim trulim prefiksom – mislim da ćemo vam se javiti u vezi vašeg rukopisa.
- Znate, još nitko mi nije u lice rekao kako neće tiskati moju knjigu, vi ste prvi. I znate što? Zamišljao sam ovu scenu nekoliko puta, ali nikad da će biti ovakva.
- Hvala vam što ste to podijelili sa mnom, ali javit ćemo vam se, zaista.
- Lijepo od vas, zaista.
Ustao sam se, ispio čašu do kraja i izašao iz ureda. Pozdravio sam simpatičnu tajnicu i namignuo joj, na što me je pogledala s distancom. Mora da je bilo zbog cigarete u ustima. Vani je bilo sunčano, više nego što bi trebalo biti, pa sam se uputio prema Tvrđi. Kroz par koraka uhvatila me neopisiva želja za spajanjem, pa sam skrenuo prema Radićevoj prema stanu stare prijateljice. Ona bi me uvijek dočekala širom otvorenih ruku i bluze. Imala je nekog svog šalabajzera koji bi ju vodio na skupa mjesta i kupovao joj sve te ljubavne predmete s kojima bih se ismijavao kad bi se našao u njenom stanu. Nije joj bilo drago što to činim, mora da ga je voljela, ali ne dovoljno. Kompletna ljubav, nešto što se teško nalazi, mora biti i u krevetu, i na ulici, dok kupujemo kruh, a ona kaže „Uzmi koji više voliš“ i namigne. Kompletna ljubav mora biti u svim izlučevinama koje proizlaze iz zajednice. Suza, znoja, sjemena. To joj je bilo teško shvatit, pa sam ja s vremena na vrijeme uskakao. Doduše, bilo je i klasično, ali uglavom je voljela skakanje.
Došao sam do njenog stana i pozvonio. Nakon nekoliko trenutaka javio se muški glas. Samo sam produžio dalje i usput psovao u sebi, ovaj dan mi ništa nije bilo naklonjeno.
3
Kad sam se probudio, pokriven, nisam čuo nikakav razgovor iz dnevne sobe. Polako sam se ustao, ne bi li vidio jesu li kokoške otišle, ali nikoga nije bilo u stanu, čak ni Ane. Nekoliko puta sam ju viknuo, ali se nije odazvala. Bože, kakvo prekrasno buđenje. Napravio sam si kavu, uzeo čašu, sipao viski i zavalio se pred računalo.
„Slavni pisac Dante podijelio je život žena na 9 krugova i s dobrim dijelom bih se složio s njim, ali očito su ga morile neke ljubavne stvari, pa se čovjek, jadan, raspisao, u nadi da će ga voljena čuti. Ja bih to malo skratio, da uštedimo na papiru i vremenu, pa bih život krvopija podijelio na tri dijela. Ne bih im davao nazive, jer nema smisla, recimo, neka budu broj jedan, dva i tri.
Broj jedan
Čim otkrije svoje glavno sredstvo manipuliranja, žena se svrstava u broj jedan. To su oni počeci u kojima iskustvo nije na razini, oružje s kojim barata još uvijek nije razvijeno do krajnjih granica, ali vide se naznake u kojem smjeru će se razvijati. Naravno, postoje i one koje su preskočile broj jedan, ali te imaju sreće pa broj tri nikada ni ne dožive. Neki ih nazivaju kurvama, ali meni su one baš simpatične.
Mlado žensko, odnosno broj jedan, svjesno svojih mogućnosti i zakržljalog mozga još uvijek brdskog muškarca (govorimo o vršnjacima, jel), polako kreće u pohod, lov na divljač kojoj otkida glavu i ostavlja osakaćena tijela da lelujaju po sivim ulicama. No, sad dolazimo do problema - prva nedoumica među brojem jedan – čemu oni sada služe? Mulasti su, nemogući, ništa ne mogu sami, a organ se još nije razvio. Još uvijek nabijanje nije doseglo željeni stadij, napredovanje na broj dva. I, reče broj jedan, vratimo im glave, ali neka ne budu kao prije. Napravimo ih emocionalnijima, neka pate za nama, neka nam poklanjaju dvorce, automobile i svu ljubav svijeta, a mi ćemo njima širiti noge. I broj jedan riješi jednadžbu s dvije nepoznanice – iz šupljeg u prazno.
Nakon nekog vremena, uvidi broj jedan kako sve ide po planu, baš kako su i naumile.. Mužjaci su poput dobrih pasa, spremni sve učiniti za njihove sjajne oči, stisak dojke i širenje nogu. Ali, nije baš sve tako sjajno i idealno, prelazak i evoluiranje ka novom broju sporije je nego što su mislile. Zapravo, sporo je u vražju mater, broj jedan više nije siguran hoće li ikada prijeći u broj dva, a kamoli broj tri, koji se činio svjetlosnim godinama daleko. Nešto se treba poduzeti, pod hitno!
Uto, dolazi još jedan problem, možda i još veći! Netko od mužjaka drznuo se korisiti više od pola posto mozga, koliko su im kučke i ostavile. Hm, što sad? S novom polovicom bit će duplo ispred njih, pa to se ne smije dozvoliti! Na svu sreću, one kučke koje su automatski upale u broj dva, pomogle su sestrama i zajebale muški rod za vijeke vjekova.
- Vi, tamo dolje, jedinice - kako su ih dvojke od milja nazivale - samo blatite naš broj!
- Čuj, mužjaci su se pobunili, što da radimo?? - zavijao je broj jedan.
- U potpunosti im se predajte i to dobro naplatite.
- Ali, to već radimo! - vapio je broj jedan.
- Ne, vi im se predajete i čekate čudo. Uzmite im sve, žene, djecu, kuću, auto, psa, mačku, prijatelje, sve što im je vrijedno!
- Kako, pa mi smo im najvrijedniji!
- Kako si zelen, jedinico! Idemo cure, ne isplati se ovima davati besplatne poduke! - i broj dva pokupio je svoje haljine i odlepršao šireći noge nekim putem koji broj jedan nije shvaćao.
Zamisli se jedinica “Pa kako, mi smo im najbolji, najslavniji, najsvjetliji, nas slave, mi...čekaj...kakvi prijatelji, kakvi psi?? Što, otkud im pravo?!?” Skoči par jedinica, našamara mužjaka, lupi glavom o pod, zid i strop, kida ruke, uvrće prste, nogom u međunožje, ali mužjak, blentav po prirodi i majci koja ga stvori, trpi i muli. “Ovo neće biti lako, trebamo drugu metodu” reće jedna jedinica i, kako to i u svijetu ima, najsjajnija jedinica, ona kojoj se svi klanjaju i koja sve zna, reče: “STOJ!”.
Muk. Sve jedinice gledaše sa strahom prema vrhovnoj jedinici, sve čekajući što će majka reći. “Trebamo poslušati savjet sestara dvojki!” Aplauz. “Moramo mužjacima pokazati tko je muško!” Aplauz. “Širit ćemo noge više i bolje, davat ćemo se u roblje, ponižavat, ali...” Aplauz. “...pokazat ćemo mužjacima tko je muško!” Aplauz. “I vrlo brzo, sestre jedinice, vrlo brzo ćemo doći u BROJ DVA!” - krikne vrhovna jedinica, a par jedinica oko nje polomiše se od aplauza. Mužjak gleda i ne razumije, sve si misli “ove su skrenule”. Otprilike, u očima neiskvarenog mužjaka to je tako i izgledalo, samo...sjećate se onih mužjaka koji su počeli razmišljati sa cijelim postotokom mozga? E, tu je kvaka.
Čitajući tekst koji sam upravo napisao, zamislio sam se i pokušao shvatiti u koje zgubidane bih mogao sebe strpati. Imao sam sve predispozicije za pametnijeg mužjaka s jednim postotkom mozga za razmišljanje, ali i uteg zvan Ana koji me vukao daleko od onog iskrenog i jedinog što sam imao - mog uma. Baš kad sam pomislio na nju, začuo sam kako su se ulazna vrata otvorila.
- Marijane! – viknula je, po običaju – gdje si?
Ulazila je u sobu s punim vrećicama namirnica. Nešto loše će se dogoditi.
- Moj Marijane, kako sam ja sretna što tebe imam! – baci vrećice na pod i zagrli me. Ostao sam u čudu i nevjerici.
- Ana...
- Znaš, bila sam u trgovini po namirnice za večeru i neuredna prodavačica me upitala jesam li ja žena Marijana Ortinskog! Zamisli! Rekla je kako joj se sviđaju tvoje knjige, na što sam joj odgovorila kako sam ti ja jedna od bitnijih inpiracija.
- Ana... – pokušao sam ju skinuti s vrata, ali neuspješno.
Jedna od bitnijih inspiracija? Bila je u pravu, luda žena bez i malo osjećaja za realnost, koja zahvaljujući svojim roditeljima oduvijek živi snobovskim načinom života, prepuna je jama trule inspiracije. Takve riječi obično se bacaju u vjetar, zajedno s izgubljenim dušama koje se lome prema meni.
Jedna od bitnijih inspiracija? Bila je u pravu, luda žena bez i malo osjećaja za realnost, koja zahvaljujući svojim roditeljima oduvijek živi snobovskim načinom života, prepuna je jama trule inspiracije. Takve riječi obično se bacaju u vjetar, zajedno s izgubljenim dušama koje se lome prema meni.
- Rekla sam ti da te svi čitaju, pa i neatraktivne prodavačice. Trebaš malo više vjerovati u svoje pisanje, a manje provodit vremena uz bocu. Danas sam ti dozvolila jer su cure bile kod mene, inače bih teško popustila.
Još uvijek sam ostao kod onog o inspiraciji.
- Pravim dimljenog lososa za večeru, doći će i moji, pa ćemo svi zajedno večerati. Mogao bi se istuširat i sredit.
- Ana, već imam dogovoreno za večeras, gost sam na promociji Lovrinčićeve knjige, ne mogu ostati na večeri.
- Joj, ja sam na to zaboravila! U koliko je promocija?
- U 19 sati.
- U 19...19...super, onda idemo svi zajedno! To će biti prilika da majka i otac vide koliko si omiljen u društvu.
- Ana, mislim da to nije dobra ideja.
- Zašto?
- Zato jer tvoji roditelji čitaju gluposti i svete knjige, a ova to sigurno nije.
- Pa kakva je ova knjiga?
- Kao i moja, zanimljivo štivo nama iz trećeg staleža.
- Daj Marijane, prekini s tim glupostima! Ti si svoje odradio i s pravom si sad iznad njih! Tko im je kriv što su siromašni!
Svaki odgovor na ovu hrpu gluposti guralo bi me upravo prema istom.
- Dobro, napravi kako hoćeš.
- Super! – pljesne rukama – idem javit majci, sigurna sam da će se obradovati!
- Da, vjerujem u to.
Odlepršala je s vrećicama u kuhinju i ostavila me zbrkanog uma. Nekad bi se ponašala skoro normalno, a nekad bi bila ovakva, naporna i teška za shvatit.
4
- Hej Marijane! – netko je viknuo – hej, zar nas više ne poznaš?!
Okrenuo sam se i ugledao dvije skitnice kako su se privukli jedan uz drugog. Zaustavio sam tok misli, okrenuo se i krenuo prema njima. Kako sam se približavao primjetio sam kako je jedan od njih nosio kaput koji je nekada davno bio moj. Zar je to...
- Smeće staro, više nas ne poznaš otkako si se probio? – rekao mi je jedan od njih.
- Ne, on je sad gospon čovek, pogledaj mu odijelo! – odvrati drugi.
Dva brata po ulici, Mislav i Marko, stari znanci kad mi baš i nije išlo, jedini kučkini sinovi kojima nije bilo bitno tko sam i što sam. Vrijedio sam isto koliko i oni, ništa, i sam po tome bio vredniji od svih pogubljenih duša koje su nas gledale s prijezirom u očima. Svaki sitniš koji bi jedan od njih doneo radeći težak fizički posao i svaki siroti dinar koji bih dobio za par bezvrijednih listova koje sam pisao preko volje, trošili smo za jefino vino ispred točionice. Kad bi bilo zima, stara baba bi nam dozvolila da sjednemo unutra i grijemo se. Često bi zadigla suknju i jedan od njih dvojice bi obavio posao. Ja bih joj napisao pjesmu i pod teškom mukom izdržao poljubac starih i smežuranih usta iz kojih je izlazio nepodnošljiv smrad.
- Momci, otkud vi tu, ne „patrolirate“ više u Kapucinskoj?
- Ne, otjerali su nas otamo, previše smo ružni za njihova lijepa lica – kaže Mislav.
- Istina, tako i izgledate. Očito ne brišete šminku poslije ponoći, ujutro zna biti problema s trepavicama, kako to do sada niste shvatili?
- A ti? Vidi se, jedva da si nas prepoznao, ne vidiš od tog odijela – Marko, oduvijek je mrgudao i gunđao, ali je prava duša od čovjeka. Žena mu je uzela sve, kuću, auto, klince i psa, ali je sirota životinja ipak odabrala njega. Tu i tamo mu se vrati, ali dobar dio vremena je na gasu.
- Čuj, kad ti nisi htio, netko je morao – uzvratio sam – nego, što sad, gdje ste, čim se bavite? Ima li kakvog posla sad po zimi?
- Teško – reče Mislav – slabo će nas tko i primit, gadne su kazne za rad na crno. Danas je došlo vrijeme da i šljakeri trebaju škole.
- Nema nam spasa, svi letimo u provaliju! Bez posla nema ni para, a bez para nema ni kruva! – tužno i iskreno je zborio Marko.
- A jebemu, pa što sad? Gdje spavate, od čega živite?
- Tu i tamo se prošvercamo u Crvenom križu, ali ni tamo ne možeš mule, svatko traži svoju pinku.
Gledao sam u svoja dva prijatelja i tuga je obuzela gornji lijevi dio mojih prsa.
-Dođite za mnom – povukao sam Marka.
- Gdje, kuda idemo?
- Samo me slijedite.
Nema komentara:
Objavi komentar