Izgubljen u sebi, nađen u tebi

Jednog dana rekla mi je da se zaljubljuje u mene, ničim izazvano, spontano. Količina osjećaja prema meni u njoj rasla je svaki dan, sve više i više. Rekla mi je to nekoliko puta, bez da sam ju išta pitao. Osjećala se posebno u mom društvu, ispunjenom i važnom, osjećala se voljenom, iako joj nikada nisam dao niti jednu naznaku da bi trebala. Izgradila je cijelo carstvo u kojem vladamo ona i ja, zaljubljeni i zagrljeni, a da ja to nisam znao. Pokušala je promijeniti moj život, moje stavove i moje želje, uplesti se u moju samoću s ono malo strasti kojom je odisala. Željela je osjetiti i voditi ljubav kroz moju i tako mi se predati, osuditi me na pakao i vječna lutanja u mračnim labirintima bez izlaza. Njena ljubav, iskrena i sjetna, do sada neokupana u tužnim rastancima, lažima i prijevarama, bezuvjetno je stavljena pred ovo suviše realno i sirovo tijelo moje, prekaljenog pokvarenjaka koji odjednom više nema volje mučiti mlada i izgubljena tijela u potrazi za osjećajima koji više ne postoje.

Mogao sam joj lagati, reći ono što želi, podariti lažnu nadu i prazne osjećaje. Mogao sam učiniti što me bila volja, reći da sam onaj koji nisam, da imam ono što nemam, da se radujem onome o čemu ne razmišljam. Mogao sam. Također sam mogao ljubiti druge, ništa manje i ništa više posebnije, ništa manje i ništa više toplije, jednako obgrljene mojim rukama u jednako pustim pričama i snovima, gdje smo zauvijek sretni i gdje nas nitko ne može rastaviti. Recimo, mogao sam joj čak i slagati da ju volim i da sam ju oduvijek volio, mogao sam joj reći da je jedina koja me istinski poznaje, moja ljubav i moj prijatelj, da je onâ s kojom želim i planiram djecu. Također sam joj mogao reći da se može pouzdati u mene i da ću uvijek biti tu za nju. A ja...

Nisam ništa rekao, samo sam se maknuo, zažmirio i zaboravio, okrenuo novi list bez njenog imena. Izbrisao sam ju iz svog prostora, bacio u vjetar svog vremena i zauvijek prekrižio u svojim mislima, kao da nikada nije niti postojala. Potpuno razumljivo, s njene strane, da me zamrzila, pljuvala, kroz društvo rastezala i u novim momcima tražila. Izgubljena i nestabilna cijelim svojim bićem odavala je sveprisutni strah.

Ono malo sirovih stvari vezanih za nju ostavio sam onog trenutka kad si došla Ti, izmišljena djevojko, onog trenutka kad sam ti otvorio vrata i pustio te u svoje odaje. Presudila si mi svojim zaraznim osmijehom od kojeg mi se sledila krv u žilama, onim osmijehom koji me tjera da ti pričam gluposti i pravim budalu od sebe, kako bi se ti što više smijala. Pokosila si me pogledom sa svojim prekrasnim očima i unijela svijetlo u moj mračni kutak, moje hladne prostorije ispunila si svojih toplim uzdahom. Naslonjena na moje grudi, svojim krhkim tijelom, lomiš me po svim zakonima fizike, okrećeš oko svoje osi i stavljaš se u centar zbivanja. Polako, ali sigurno, uvlačiš se pod moju kožu i oblačiš u svoje golo tijelo, uzimajući mi i posljednju šansu danu od svijeta, tih beskrupuloznih ljudoždera koji nikada neće shvatiti pravu vrijednost ovih riječi. Unosiš slatku nervozu u mene i svijet koji sam gradio rušiš kao kule od karata, ispravljajući loše stvari kojima sam se do sada hranio i krijepio.

Nismo ni svjesni da se upuštamo u, po njima, nešto zabranjeno, zajedljivim pogledima silovano i zauvijek osuđeno na propast od naših najmilijih. Trudimo se ne razmišljati previše o nebitnim stvarima nametnutim od strane kukavica i prepustiti se vrtlogu osjećaja i emocija, tako ogromnim i gotovo nestvarnim da me nekada toliko strah upustiti se u ljubav s tobom, da se jednostavno skamenim. Izgubljen u sebi i nađen u tebi, može li biti bolje?

Izlazak iz Delnica

Pogledavši prema Delnicama mogao sam ih u cijelosti uhvatiti sa svoja dva oka koliko sam bio visoko iznad njih. Prekrasan krajolik s brdima što su se nizala u daljini i nevješto sakrivala sad već pomalo izlazeće sunce, prizor koji mi je zaustavio misli i u trenu sam bio iznad svega, svakog kilometra, odvoženog i preostalog, svakog straha od nepoznate nemani što bi u bilo kojem trenutku mogla skočiti na cestu i zauvijek zaustaviti ne samo moj nego i život mojih bližnjih. Odjednom više ništa nije bilo bitno, u tom trenu niti jedna tajna više nije bila sakrivena, sve je bilo tako čisto i istinito, bez i jedne trunke laži i prenemaganja. Trenutak u kojem sam zaboravio na kremu riječkog korza, ljude koji nikada neće niti poželjet doživjeti ovakvu slobodu, pogled koji otključava unutrašnjost svake osobe i tjera na pronalaženje i suočavanje s „divljinom“ u sebi. Koliko smo zapravo ljudi, a koliko životinje, postoji li i dalje ta tanka granica po kojoj svakodnevno plešemo prljavi ples i ne marimo za sutra, za bilo koga osim za sebe? Sklopio sam oči i duboko udahnuo svjež zrak Gorskog kotara u potpunosti ispunivši pluća snagom za daljnim pedaliranjem. 

Nedostaješ

Nedostaješ mi. I u sred tog nedostajanja, ja se ipak radujem, jer stalno pronalazim nove i nove vrste nedostajanja. Stidim se koliko mi nedostaješ i pitam se: Što će biti? Što će preostati od mene? Da li ću se uspjeti naći u nekoj novoj osobi ili ću ishlapljeti u zrak, kao da me nikada nije ni bilo?

Nedostaješ mi. I u sred tog nedostajanja, ja se ipak veselim, jer na licu imam nešto što se ne briše tako lako. Pitam se: Koliko dugo? Da li će i taj osmijeh nestati? Hoće li me još netko povrijediti i ukrasti mi radost?

Nedostaje mi ljubav. Znaš, ono kad ti žmarci igraju po stomaku, a ti misliš na mene. Znaš, ono kad se probudiš u mraku, i prvo pomisliš na mene. Fali mi ljubav, u svakom obliku. A danas je na tržištu baš ljubavna recesija, deficit osjećaja i mala kesa poljubaca koja se preskupo plaća. A moja je poderana. I kaplje iz nje.

Nedostaješ mi. Iz dana u dan. Sve više i više. I ludim. Ne znam tko sam, što sam. Gdje sam. Ništa mi nema smisla, sve je protiv mene. Grizem se. Krivim se. I za ono što trebam, a još više za ono što niti ne znam. I tako iz dana u dan ti meni nedostaješ. Zašto?

Bojim se. Svakoga dana imam priliku, a ja se bojim. Svakoga dana mi se može dogoditi ljubav, čista, meka. Nevina. Može mi se dogoditi. S osobom koja me voli, a da nisam toga ni svjestan. Pretvaram se u tebe i lomim ih. Osjećaje. Bojim se. Svakoga dana imam priliku, a ja se bojim. Svakoga dana me pokušavaju istrgnuti od tebe. I uspjet će. Jednoga dana i hoće. Dok ti budeš daleko, sama. Potpuno sama.

Čuješ li? Zašto me čuješ? Ne bi trebala. To nije život, to je smrt prije umiranja. Želiš tako živjeti? Zašto? Ja te na to ne tjeram, nemoj. Uvijek može bolje.  Što? Ok, tvoja stvar. Nemoj me više zvati, ostavi me. Da, trunem. Tako želim. Kučko!  Čekaj! Volim te.

Toga dana i život je stao. Ugasile su se ptice pjevice, lišće je počelo opadati, pjevci se više nikada nisu oglasili. Taj dan, u meni je nešto umrlo i ostalo vječno trunuti, lagano izlazeći kroz moje pore, velike i široke. Da li je to ljubav, sreća, tuga ili radost? Što se to samoinicijativno odvojilo od mene, bez mog dopuštenja i zamrlo zauvijek, ugušeno u vrtlogu nemira i strahova, mojih najcrnijih misli?

Jebeš ljubav! Kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Bez ljubavi se može, uvijek. Nismo prvi ni zadnji, kaže statistika. Ona ne laže. Kod nje je sve točno, u dlaku. U milimetar, centimetar. Metar. Kilometar. Svakog dana sve dalje od mene. Ti.

Nažalost. Mene nitko ne poznaje dobro kao ti. Nažalost. Ne bih volio to da izgubim zbog tamo neke ljubavi. Nažalost. Ja mislim da treba da ostanemo prijatelji, prijatelji do kraja života. Nažalost. I ti tako misliš. Nažalost. Više nikada nećemo biti skupa. Nažalost. Ni ljubav ni prijatelji.

Na sreću. Volimo se. Ljubavi i dalje ima. Na sreću. Ima je, iskre frcaju, neosporivo, neusporedivo, nepostojano. Na sreću. Više nisi sama. Vidio sam te jučer. S njim. Na sreću. Drago mi je zbog tebe, stvarno. Sam sam si kriv. Na sreću. Još uvijek imam onaj štrik.

Plačem. Ali plačem od sreće, radujem se životu. Kroz tugu nešto lijepo progovara iz mene. Novi početak uvijek je lijep, koliko god težak bio. Radujem mu se i radujem se novoj patnji. Čak i ne gledam isto kao prije. Gledam kroz nove oči. Kristalno čisto. A tako sam slijep.

I što drugo reći, nego nedostaješ mi. Budim se s njom, gledamo se. Ljubimo i spavamo skupa. Pišem joj, uglavnom lijepe pjesme. Voli me više no što bi trebala. I nikada me ne upita ni riječ za tebe, ali svjesna je da mi nedostaješ.

"Fališ"

Naokn što smo odgledali Dinamovu tihu patnju s još jednom, na svu sreću, uspješno prijeđenom preprekom na putu za Euroligu, svatko se razišao na svoju stranu. Otišao sam u sobu bez prozora, uzeo četkicu, paradontax i ispred javnog wc – a četkao zube nekih 5 minuta. Pogledavši se u ogledalo u glavi su mi letjele mnoge stvari, ali niti jedna povezana s drugom. Nemir uzrokovan time da danas nisam sjeo niti jednom za laptop i makar otvorio prazan list papira bivao je sve ljući stežući mi se oko vrata i izlazeći kroz krvave kapilare iz očiju. Toliko toga danas je utjecalo na mene, a nisam niti jednu bilješku napisao. Ne volim takve dane. Isprah usta i uputih se prema restoranu.

Buraz i ekipa sjedili su i raspravljali o nekim meni niti malo primamljivim stvarima, tako sam poželio biti sam i uživati u samoći. Možda vam se ovo ne čini normalnim, ali ne mogu vam opisati koliko uživam kada sam sâm, nitko me ništa ne pita i ne gleda u mene dok sanjarim i opuštam se. Uzeo sam bocu pitke vode i uputio se prema plaži koja se nalazila 30 – ak metara od restorana.

Vani se spustila ogromna i gusta magla. Sjeo sam na kameni blok uz plažu i tiho pustio Rundekov Plavi avion dozvolivši mu da me vozi posvuda, dalekim i krivudavim prostranstvima u mojoj glavi, nekada previše kompliciranim, iako naoko jednostavnim. Sjedim i držim noge sklopljene, magla i dalje ne jenjava, pomalo je i prohladno, ali je ugodno, baš opušteno i usamljeno, kao naručeno. Dok se more lagano pjeni i baca valove na kamenu plažu, naslonjen na blok razmišljam o Njoj i njenim porukama koje mi je slala dok sam putovao. Ušao sam joj pod kožu, osjetim to i baš poput Marijana nije mi drago. Ne želim da se zaljubi u mene, ali bojim se da je već kasno, želja za mnom očitovala se kroz svaku riječ koju mi je napisala. Više mi nije bio drag osjećaj otkucaja tuđeg srca na mojim grudima, kad me netko uhvati za ruku, gleda u crni mrak ispred nas i kaže sve će biti u redu. Ta vražja zaljubljenost, samo otupi čovjeka i ne da mu razvijat se. Što mi je ovo trebalo – rekoh si u bradu – nevolja kojoj ne vidim sretan kraj. Otišao sam u sobu po laptop i uputio se na kraj kampa u restoran na plaži kod lege iz Osijeka. Sjeo sam u ćošak, naručio tomislava i otvorio laptop.

Vani je i dalje magla, a ja uz svjetlo laptopa i drugog tomislava čitam izbačeni dio svoje knjige i mislim si isto što i Marijan, što će biti s mojom knjigom? Dok sam bio kod kuće i tražio načine kako privući pažnju nakladnika jedino na što sam naišao je sputavanje i nestajanje nade i vjere da ću ju zaista izdati. Vražje provizije, nikako mi nije bilo jasno zašto pola kolača pripada toj gospodi kad se sam mogu pobrinuti za promociju, što upravo i činim.

                - Što te muči, Hrvoje? – za moj stol sjeo je lega, zanimljiv i dobronamjeran lik.

                - Ništa posebno, samo neke životne stvari.

                - E da, život baš zna biti zanimljiv i nepredvidiv.

                - Tu si u pravu, svakako.

                - Ako netko to zna, to sam sigurno ja – u njegovim riječima očitovala se čežnja za domom.

                - Fali ti Osijek?

                - Fali li tebi? – upita me, na što sam ostao potpuno iznenađen i, izgubljen.

Fali li mi Osijek, moj prekrasan i jednobojan grad u kojem sam proveo najteže i najljepše dane u svom životu, dane koji će mi se zauvijek urezati u ovo kratko pamćenje što me tu i tamo služi? Fali li mi Osijek, ljudi u njemu, ceste i igrališta, cvrkut ptica u Retfali i tračnice što presjecaju Vukovarsku? Taj užegli asfalt što nikuda ne odlazi, samo ostaje i pamti? Kako bi mi falio sav taj promet i civilizirana džungla, kulturno uzdignute riječi iz poganih usta što su se ustala iz blata u srebrne cipele za kojima i sam tragam? Sva ta strka, nemir i zbrka, semafori, zebre, jednosmjerne ulice i ograničenja, okovi od zlata i činovnici što se trgaju za mojim kostima? Zapravo, pravo pitanje je falim li ja njima, mračnim spodobama kojima život nema cijenu, a tako lako ga prodaju, gospodare tuđim snovima i naslađuju se mojim neuspjesima?

                - Ne znam lega, iskreno, ne znam – tiho sam prozborio – u jednu ruku da, a u drugu se ne bih nikada vratio u njega.

                - A kamo bi ti?

                - To je dobro pitanje.

Iskapio sam još jednog tomislava i teturajući uputio se prema sobi koja mi se večeras činila predalekom. Opet misli, puna glava, egzistencijalni problemi i lica bez osmijeha. Zar se sve svelo na to, rodiš se, bivaš odgojen ili neodgojen, preživljavaš s nepotrebnim društvenim teretom na leđima i, dok se okreneš i izvućeš iz problema, ostariš i jednostavno čekaš kraj? Vražje pivo, uvijek me potakne na razmišljanje o (ne)bitnim životnim stvarima. Zaspao sam sa laptopom i svojim bilješkama u rukama kao s djetetom koje čuvam od svih zala, dok je u pozadini na repeat ostala I could have lied i Njena poruka "Fališ.".

Deset dana

I.

Danas sam opet usnio san u kojemu si bila ti. Kraći nego inače, snažniji nego ikada. S bolnim škripanjem zglobova ustao sam se i otvorio prozor. Hladnoća je ušla u sobu. Gotovo sam mogao pročitati ledeno hladne emocije što vijugaju zrakom u potrazi za novom žrtvom, skrivajući se u dobronamjernim željama. Fališ mi.

II.

Bacivši se na krevet, zagrlio sam jastuk misleći da grlim tvoje tijelo. Tako bih da si tu, da dijelimo ovo malo vremena što mi je ostalo. Tvoj miris i zvuk glasa kao signali u magli doveli su me do kraja puta i nemam mjesta okrenuti se i početi ispočetka. Teški trenuci, jauk i čud koja se više ne mijenja.

III.

Dok sam tako jedne večeri sjedio i pisao uz čašicu kratkog, bez imalo sjećanja na tebe osjetio sam tvoj prepoznatljiv miris u nonicama i zastao na trenutak. Nisam mogao vjerovati da nakon toliko vremena mene opija miris tvog tijela koji me naprosto vuče k tebi i baca u tvoj zagrljaj. To mi nije trebalo.

IV.

Uzeo sam si jedno mjesto uz Dravu, samo moje, čisto da mogu pobjeći od tuge koja me slijedi u stopu. Koliko je uporna, nikada neće odustati niti umoriti se. Dok sam gledao u vodu, tako sam poželio biti izgubljen duboko ispod površine što se prkosno vijuga. Nažalost, previše je ljudi kojima je stalo do mene ili mog novca, tražili bi me.

V.

Znaš, donekle mi je i drago što život bez tebe nema smisla. Kroz sve te zavjese što su vjesile u našem stanu, nikako nisam mogao razmišljati i pisati čiste glave, uvijek bih se zapetljao u jednu od mnogih. A one su dolazile češće nego inače, više no što bih i sam htio, dok si ti u to vrijeme bila tako zamijenjiva, prepuna nekog svog ponosa preko kojeg nisi mogla.

VI.

Jednom me dočekala odjevena samo u crne čarape. Majko mila, izgledala je božanstveno i vražje u isto vrijeme. Pokidali smo se u sekundi, jedva da smo se i jedanput poljubili. Bili su to dani kada smo slavili seks u svakom pogledu i svakom trenutku provedenom skupa. Nikada joj nisam rekao da sam mislio i na druge.

VII.

Od svih ovozemaljskih patnji, najviše se želim osloboditi ljubavi, ništa me ne sputava kao ljubav. Grize me svojim oštrim zubima i otkida ionako trulo meso satkano od dalekih snova koji nikada neće postati java, koliko god sam sebe lagao. I nakon svega rezala je moje nokte, skupljala crno ispod njih i zauvijek se nastanila pod mojom kožom. Više mi nije bilo spasa.

VIII.

Danas sam se probudio sa željom da se divljački ispraznim u nju, ali nije bila pokraj mene. Bilo bi mi iskreno žao da se netko drugi trenutno ne ispražnjava u nju, gubila bi na svrsi. Sva sreća da sam sam, pa kako bih izašao na kraj s tolikom srećom?

IX.

Jednom sam te prilikom prevario, što nije značilo da ću opet, ali ti to nikako nisi mogla prihvatiti, pa si mi se htjela odužiti. Više puta. A onda smo jednom prilikom ručali i konobarica mi je namignula. Tek kad smo došli kući, dobio sam jezikovu juhu. Tako vi branite svoj teritorij.

X.

Ogrnula si se mojom košuljom, baš kao u filmovima. Moram priznati da si dobro izgledala, čak sam poželio ponovno se mučiti s tobom. A ti si bila zaljubljena i bilo ti je stalo samo do ljubavi, iako smo skupa bili tek neko vrijeme, bez ikakvih obaveza. Kada si mi rekla da me voliš, prvo što sam pomislio bilo je kud baš mene.

Svi bismo mi htjeli biti Marijan

             "U ranim jesenjskim satima prepuštam se rosnim i drhtavim neznančevim pogledima, bez i malo nade da bi mogli potrajati. Prolaznost, laka probavljivost i ostatak razbijenih emocija jedva sakupljen u Njenim šakama previše bi me proganjali kad bih se druge trudile oko mene. Čak i kad bih lagao da ih volim, da su jedine, oduvijek i zauvijek, Njena kletva zakivena na moju savjest sustizala bi me poput đavolje kočije, dok bi konji glasno lupali potkovama o tlo..."

                - Marjane - viknula je iz dnevne sobe - imaš li vremena?

     Ignorirao sam njen kreštav glas.

"...rušeći ostatke moga bića. Čak i sam fizički odlazak od tog proždrljivog bića nije bio dovoljan, morala se nastaniti u svakoj mojoj pori, pukotini na goloj i prestravljenoj koži upijajući i hraneći se mojim riječima. Da je barem shvaćala dio onoga što bih napisao, ali ne, nije mogla izustiti ni riječ od pretrpanih usta zelenim papirima. Pokušao sam..."

                - Marijane, dođi ovamo! - prekinula me ponovno.

                Duboko sam udahnuo, otpio gutljaj viskija i maknuo sve bilješke oko sebe. Dok sam išao prema dnevnoj trudio sam se primiriti misli, ovo je treći put da me prekinula.

                 -Što je?  nezainteresirano ja izašlo iz mene.

                - Mislim da bi bilo krajnje vrijeme da odemo do mojih.

                - Zbog toga me prekidaš, zar to nije moglo pričekati dok ne završim?

                - Ti nećeš završit do sutra!

                - Imaš pravo, onda neka pričeka do sutra.

                - Ne može, želim sada!

                - Ako imaš bolju ideju kako nas prehraniti, slobodno, ali dok živimo od mog pisanja, ne prekidaj me s vražjim upitima kad ćemo kod tvoje majke! - povisio sam ton i okrenuo se prema kuhinji.

                - Da, od tvog pisanja živiš samo ti i to za alkohol! Da nije moje majke umrli bismo od gladi!

                - Ana, ne pričaj gluposti, nisam raspoložen za svađu, molim te! - pokušao sam smiriti ludu kučku.

                - Zašto onda odbijaš odlazak kod mojih?

                - Gledaj Ana, da i malo razmišljaš tom svojom lijepom glavicom shvatila bi da mi je potreban mir, jer se drugačije ne mogu izražavati. U redu?

                - Po cijele dane sam negdje vani i nisam u stanu s tobom, a kad želim da nešto skupa radimo ti me otkantaš!

                Otvorio sam hladnjak i uzeo bocu jacka nagnuvši gutljaj u suha usta.

                - I kad će više ta tvoja knjiga, radiš na njoj već dvije godine, a ja nisam pročitala ni jednu stranicu!

                - Kao da bi i razumjela - zalupim vratima radne sobe.

                Nekad bi me tako znala izbacit iz takta da je to bilo za ne povjerovat. Majka plaća režije? Vražju mater, kupuje joj bunde i skupe cipele, kao da ih nema dovoljno i svaki puta mi to nabijaju na nos. Tko im je kriv kad ne znaju živjeti normalnim životom. Baš kad sam krenuo nastaviti s pisanjem počela je rondati po kuhinjskim policama, kao da je ikada išta i skuhala. Definitivno nije bio dan za pisanje, morao sam pobjeći iz ovog prostora čiji su me zidovi počeli bezosjećajno pritiskati. Uzeo sam kaput i bez pozdrava krenuo van.

                - Idemo kod mojih?

                - Ja idem kod svojih, a ti idi u vražju mater!

                - Marijane - vikala je za mnom, ali se nisam obazirao.

    Kiša, hladan zrak i tek nekoliko pokislih pacova što su samo izdaleka davali oblik ljudskog stvorenja ugodno su upotpunili jesenjsku sliku ovog posrnulog grada. S pretrpanim mislima i sad već lagano natopljenom glavom kretao sam se Županijskom prema pubu kako bih kupio barem malo mira uz poneku čašu viskija. Došavši pred pub lagano sam otvorio vrata i pokušao ući nezamijećen, ali u ovako maloj sredini to je naprosto bilo nemoguće.

                - Marijane, dođi ovamo, hej, Marijane - vikao je Miklušek, direktor nakladničke kuće s kojom sam bio u dogovoru za knjigu.

                Nevoljko sam mu mahnuo i krenuo prema njemu i dotepencima koji su sjedili za stolom.

                - Ovo vam je Marijan Ortinski, pisac o kojem sam vam pričao - predstavio me na što sam samo klimnuo glavom - sjedni s nama, bilo bi nam drago, zar ne gospodo?

                - Da, jako nas zanima što jedan uskoro pisac ima za poručiti svijetu - pomalo arogantno nastupao je proćelav i debeo lik.

                Uzeo sam stolicu i sjeo pokraj Miklušeka.

                - I Marijane, kako napreduje knjiga, jesi li pri kraju? Ono što si mi poslao je odlično, čak je i gospodin Stjepan pročitao i oduševljen je - pokazao je rukom na trećeg za stolom.

                - Da, morao bih se složiti s Antunom, ali imao bih nekoliko zamjerki n...

                - Ne zanima me - sasjećem, na što me svi osim Miklušeka čudno pogledaju.

                - Kako mislite, ne zanima vas? - upita me Stjepan pomalo uvrijeđeno.

                - Nije on mislio baš tako, Marijan radi na taj način da dok ne završi svoje djelo ne uzima u obzir kritike – Miklušek se svom silom trudio ublažiti moje ignoriranje.

                - Kad će sjesti neki novci na moj račun? - upitao sam ga.

                - Sjest će, svakako, ali nije baš vrijeme da o tome razgovaramo - sad se i crvenio.

                - Dogovor je bio drugačiji, zar ne? Treb...

                - Sve je u redu, pričat ćemo o tome - prekinuo me.

                - Meni se priča sada - bio sam uporan, na što je Miklušek ustao, uhvatio me pod ruku i odveo u toalet.

                - Što izvodiš, želiš me ocrniti pred gospodom? - potpuno druga osoba od maloprije unosila mi se u lice.

                - Ja samo želim ono što je moje, ništa više.

                - A što da ti ja sad kažem, ha, dobit ćeš? Kriza je čovječe, surađuj, budi primjer drugima!

                - O čemu ti trabunjaš?

                - Nemam novaca sad, eto - okrenuo je glavu i spustio pogled dolje - kriza nam je, nitko nam ne plaća račune, a nama svaki dan novi stižu.

                - I kakve veze moja knjiga ima s time?

                - Nikakve, ali strpi se, znam da sam obećao, ali sad nemam božje kune! – toliko je uvjerljiv bio da sam mu gotovo povjerovao.

                - Kad ćeš imati?

                - Ne znam, do kraja tjedna bih mogao nešto iskemijat.

                - U redu, doći u do kraja tjedna i, Miklušek...

                - Reci?

                - Nemoj me ni pokušat preveslat.

Izašao sam iz toaleta ni ne pogledavši u samoprozvanu elitu i sjeo u kut šanka.

                -¸Može dupli jack s ledom u posebnoj čaši i to stavi na Miklušekov račun – kažem konobaru.

                - Oprostite, ali ne smijem to raditi - izgubljeno će klinac.

                - Upravo sam pričao s njim, gledaj sad - pozdravio sam Miklušeka dok je išao prema stolu, na što mi je uljudno i s maskom dobrog čovjeka uzvratio - vidiš? Nemaš problema.

                Mali mi je donio viski i nevoljko se nasmiješio, a ja sam sjedio sam, s previše nemira u glavi koji se polako oblikuju u ogromnu neman goreći od želje da izađe na vidjelo. Što će biti s mojom knjigom i hoće li ikada ugledati svjetlo dana? Zažmirio sam i iskapio do kraja.