Pogledavši prema Delnicama mogao sam ih u cijelosti uhvatiti sa svoja dva oka koliko sam bio visoko iznad njih. Prekrasan krajolik s brdima što su se nizala u daljini i nevješto sakrivala sad već pomalo izlazeće sunce, prizor koji mi je zaustavio misli i u trenu sam bio iznad svega, svakog kilometra, odvoženog i preostalog, svakog straha od nepoznate nemani što bi u bilo kojem trenutku mogla skočiti na cestu i zauvijek zaustaviti ne samo moj nego i život mojih bližnjih. Odjednom više ništa nije bilo bitno, u tom trenu niti jedna tajna više nije bila sakrivena, sve je bilo tako čisto i istinito, bez i jedne trunke laži i prenemaganja. Trenutak u kojem sam zaboravio na kremu riječkog korza, ljude koji nikada neće niti poželjet doživjeti ovakvu slobodu, pogled koji otključava unutrašnjost svake osobe i tjera na pronalaženje i suočavanje s „divljinom“ u sebi. Koliko smo zapravo ljudi, a koliko životinje, postoji li i dalje ta tanka granica po kojoj svakodnevno plešemo prljavi ples i ne marimo za sutra, za bilo koga osim za sebe? Sklopio sam oči i duboko udahnuo svjež zrak Gorskog kotara u potpunosti ispunivši pluća snagom za daljnim pedaliranjem.
Nema komentara:
Objavi komentar