Charles Bukowski - Žene

                 

                Uzeo sam svoju glavu i stavio je u auto. Odvezao sam se od Lydije i stavio joj je na stube. Nisam pozvonio. Već sam krenuo da odem. Uto je izašla.

                „Zašto si takav konj?“ upitala je. Okrenuo sam se.

                „Pa baš i nisi probirljiva. Tebi je svejedno s kim si. Ne mislim žderati tvoja govna.“

                „Ni ja tvoja!“ zavrištala je i zalupila vratima.

                Otišao sam do auta, ušao i upalio ga. Ubacio sam u prvu. Nije se ni pomaknuo. Pokušao sam s drugom. Ništa. Vratio sam ga u prvu. Provjerio sam da vidim je li ručna slobodna. Nije se htio ni pomaknuti. Pokušao sam s rikvercom. Auto je krenuo natrag. Zakočio sam i opet pokušao s prvom. Auto se nije ni pomaknuo. Bio sam se jako naljutio na nju. I pomislio, u kurac, odvest ću to bijelo smeće kući natraške. Onda sam pomislio na murju, kako će me zaustaviti i upitati kakva ja to sranja izvodim. Pa mislim, murijo, povađao sam se s curom, i samo tako mogu doći kući.

                Nisam se više toliko ljutio na nju. Izašao sam iz auta i otišao do njenih vrata. Već mi je bila unijela glavu. Pokucao sam.

                Otvorila je vrata.

                „Čuj,“ rekoh, „da ti nisi vještica?“

                „Ne, nego kurvetina, zar si zaboravio?“

                „Moraš me odveti kući. Moj auto vozi samo natraške. To se smeće začaralo.“

                „Jel ti to ozbiljno?“

                „Dođi pa ću ti pokazati.“

                Pošla je za mnom do auta.

                „Mjenjač je radio savim u redu. A onda je, najednom, mogao voziti samo natraške. Pa ću se tako i odvesti kući.“ Ušao sam u auto. „Sad gledaj.“

                Upalio sam auto pa ubacio u prvu i otpustio kvačilo. Skočio je naprijed. Ubacio sam u drugu. On je prihvatio i krenuo još brže. Ubacio sam u treću. Lijepo je išao dalje. Okrenuo sam se i parkirao sa druge strane ulice. Lydija mi je prišla.

                „Čuj,“ rekoh, „ moraš mi vjerovati. Prije minutu auto je vozio samo natraške. A sad je sve u redu. Molim te, vjeruj mi.“

                „Vjerujem ti,“rekla je. „To je Božje djelo. Ja u to vjerujem.“

                „To očito nešto znači.“

                „I znači.“

                Izašao sam iz auta. Ušli smo kod nje.

                „Skini košulju i cipele,“ rekla je, „pa lezi na krevet. Daj da ti najprije istisnem prišteve.“

A ja ostajem sam

Poput dvije izgubljene duše tragamo za

Ovozemaljskim spokojem, sklupćani u

Breme bolne istine i tužne sudbine, tražeći

Se u drugima bježimo od sebe i dajemo Im

Za pravo da nas povrijede.

Gole su i snažne istine koje nas dostižu u

Ovom mračnom tunelu prepunom nepoznatih

I neiskrenih stihova što bez usta izgovaraju

Stranci s našim srcima u rukama. Sami smo,

Previše sami dok se more životinja trga za

Naše poglede.

Odoljevaš.

Gledam kako se hraniš njima, ruješ duboko

Pod kožu, zubima im uzvraćaš.

Tražiš ljubav, ali ne dobivaš, kroz sve što si

Primila ti se zadovoljavaš i nestaješ u crnoj

Vodi u tamnim Mu očima.

A ja ostajem sam.

Glasovi - dio II.

               

              

              Toga dana sunce je pržilo kao u paklu, nevjerovatna toplina spustila se na nas bez i malo milosti u svojoj namjeri da nas pokori. I zrak je bio težak, gotovo nemoguć za disati, a mi smo nosili vreće tek ovršenog ječma i gušili se u njegovoj prašini. Još se Josipu, dok je nosio, poderala vreća i sitna zrnca rasula su se po prastarim i trulim mlinskim daskama. Gazda je toliko bio ljutit da ga je gotovo otjerao kući. Smilovao se tako što mu je odbio od plaće i taj dan je radio bez dnevnice. Nikada ne bih pristao na takvo što, ali Josip je bio sretan, nije bio u situaciji birati, rekao je. Jedva nekako izdržali smo do kraja dana i potpuno slomljeni krenuli svojim kućama. Danas nitko nije razmišljao o birtiji, toliko smo se premorili da smo svi hodali samo u hlačama, noseći u rukama cipele i košulje. Znojni i prljavi, nije nas bilo briga za gazde koji bi u svojim kolima prošli pokraj nas i odmjeravali nas poput robova. U neku ruku to smo i bili.

               

                Dok sam hodao po užeglom suncu pogled mi je dosezao do Nje. Sjedila je na klupčici naslonjena na ogroman razgranati orah koji se nalazio isprek kuće i lagano njihala svoje tanke bijele nožice. Iako umoran potrčao sam tih stotinu metara i došavši pred nju kleknuo i naslonio glavu na njena koljena obgrlivši ju svojim snažnim rukama. Prošla mi je tankim prstima kroz kosu i čvrsto me uhvatila za ramena. U trenutku sam zaboravio na sav umor s kojim se moje tijelo borilo i prepustio se njenim prstima. Dok mi je lagano masirala vrat polako sam joj rukama prešao preko preko golih koljena i klizio ispod haljine po toplim bedrima. Udahnuo sam miris svježe haljine i zario nokte u njene noge privukavši ju prema sebi. Tiho je uzdahnula i nježno se nasmijehnula. Osjetio sam kako joj divlja krv teče venama i polagano se opire, prepušta trenutku. Podignuo sam glavu i pogledao u najljepši par očiju na svijetu. Dva smeđa badema sjajila su se i upijala me cijelog, tako iskreno i nježno, a u drugu ruku tako divlje i pohotno. Izvukao sam ruku ispod njene haljine i vrhovima prstiju dodirnuo male i meke usnice, uvijek meke i tople. Jezikom mi je prešla preko njih i lagano me ugrizla, nakon čega ih je nježno poljubila. Drugom rukom uhvatih ju za vrat i primaknem joj glavu prema sebi.

               

                Neko vrijeme smo se gledali i izgarali, plameni u našim očima gorjeli su za trenutak u kojem smo se nalazili, ne obazirući se za svijet, bez ikakve pomisli na posljedice. Prepustivši se emocijama polako smo se primaknuli licima i nježno spojili vlažnim usnama. Beskrajna količina emocija protresla nam je tijela poput jake struje prolazeći nam žilama kojima se vrzmala vruća bujica osjećaja. Još jednom. Pa opet. Onda još jednom. Ljubili smo se, nekontrolirano, nezaustavljivo, brzo i lagano, iskreno i snažno, obgrljeni u strasti isprepletenoj s znojnim tijelima.

               

                Unio sam ju u kuću, lagano posjeo na krevet i zakvorio vrata zaključavši ih. Skinuo sam znojnu košulju i hlače bacivši ih u sam ćošak sobe. Približavao sam se kadi iz koje se isparavala vruća voda prekrivena pjenom i mirisima kojima je odisala cijela soba. Ustala se sa kreveta i obgrlila me oko struka poljubivši me u suha usta. U meni opet izgara, sredina moga tijela bori se s prepuštenim udovima što užurbano trgaju vezice s leđa Njene haljine. Prekrasna i glatka leđa. U trenu haljina joj je skliznula na pod i tako ju ostavila potpuno neodjevenu, čistu i kristalno lijepu. Savršenstvo. Hrapavim i tvrdim prstima nježno sam joj uhvatio sitna ramena osjetivši kako joj bilo sve više ubrzava prepuštajući se divljim osjećajima.

               

                Imao sam osjećaj kao da lebdim iznad vlastitog tijela, ali sam osjetio svaki pokret njenih prstiju po mojoj koži. Masirala mi je lagano ramena snažno ih pritiskajući. Nježno me je uhvatila za lice i zarila glavu u kosu. Mirisala ju je. Gotovo sam mogao osjetiti kako ju trnci prolaze, kako se bori i trudi suspregnuti želju da me istoga trenutka zajaši i spoji se sa mnom. Išla je polako, što sporije je mogla, iako smo oboje gorjeli od želje za vođenjem ljubavi.

               

                Ustala se i lagano svinula svoje prekrasne noge kako bi mi se pridružila u kadi. Polako je ulazila i polegla svoje bijelo tijelo u vrelo vode uzburkano mojim prisustvom. Stavila mi je stopala na prsa. Gledali smo se neko vrijeme, a onda se okrenula i smjestila u moje naručje. Bože, mogao bih ovako ostati zauvijek.

               

                Ovo je bio trenutak kada me ništa ne može rastužiti i kada ni o čemu ne razmišljam, osim o Njoj. U ovakvim trenucima zapravo shvatim koliko se moj život raduje svakome danu, svakom satu i minuti koju Ona pogosti sa svojim prisustvom. Čak i kad me svi napuste i zaborave, nije mi bitno jer je Ona i dalje tu, uvijek ista i uvijek iskrena. Mislim da sam sretan.

Otišla si

Otišla si za zadnjim vlakom, jedne davne

Zimske večeri, dok su se mladi na stanici

Rastajali, u ljubavi i radosti, Ti i ja smo

Plakali, neprekidno jecali i nismo ništa

Poduzeli da se sudbina promjeni.

Ostao sam sam, ispračajući tvoj vlak, s

Velikim jazom na srcu, tugom u duši i

Neshvatljivom željom za tobom, tako

Dalekom, u mojim mislima sakrivenoj

Duboko pod tugom.

Sve mi je ostalo ravno, nigdje brda ni

Dolina, buđenja i spavanja, u cvijeću

Umivanja, na krevetu milovanja,

Besciljnih razgovora dugo u noć, bez

Ljubavi koja više neće doć.

Umro je život, onaj znaš, u meni nekada pun,

A sada suicidan i umoren od svoje ruke, jednog

Zimskog dana, 2 godine nakon što si otišla

I zauvijek me ostavila, samog, da čekam

Tvoje lijepe haljine.

Krenuo sam mu na ispračaj, i kao sudbina,

Zastao sam pod tvojim prozorima.

Začuh tvoj glas, tako mekan i topao, kako Mu

Govoriš - Volim te.

Otvorih kišu bolnih osjećaja što padaju

Ravno na moja ramena i guše me poput

Omče oko vrata, režu mi usne i tope prste.

Zanijemih od neizgovorene riječi pune

Tuge i straha, zauvijek si presudih tišinom

I zaših oči da ne vidim ljubav koju mu daješ.

Slab sam, gotovo potrošen i tako slijep stojim

Ispod tvog prozora očekujući zadnju nadu koja

Je otputovala onoga dana kada si me prestala

Voljeti.

Više te nemam, i što sad tu mogu, nego da se

Nadam da ćeš i ti jednog dana biti tužna,

Ranjena i izgubljena, s previše bezvrijedne

Ljubavi na srcu koju ni prosjaci ne žele.

Moje oči

U ovom stanu, malom i trošnom, Ti i ja smo poput jednog, spojeni zakonima živih i neživih, dajući zadnji atom snage jedno drugom, bez ikakve pomisli da bismo mogli trajati. Upravo nas to drži živima, razlikuje od ostalih koji nikako da shvate bit svega, pa tako i ljubavi koje ni danas nema, ali Ti se nadaš, čak i kad nade nema.

U ovoj sobi, prepunoj boli i užitka tebi stranog, nudim ti život na dlanu kakav do sada nisi imala niti konzumirala, nudim ti stvaran svijet, a ti tražiš ljubav.

  

Ne znam, neću, ne želim,

Nikada, ne, nisam, ne trudim se,

Ne mogu, ne smijem, nikako, ne

Pokušavam tebe voljeti.

             

Želiš, goriš, daješ, moliš,

Grliš, trudiš se, preklinješ,

Plačeš, vrištiš, lupaš, tražiš,

Čekaš, bacaš, psuješ, vićeš,

Nadaš se, ali uzalud.

Ne znaš što bi, ali to uporno želiš dokazati, lomiš se od gorke stvarnosti pod prisilom svojih neostvarivih želja, sada tako dalekih i crnih, bacaš sve u vjetar i kriviš mene za svoje neuspjehe.  

Ostavljam te, samu, kao što si uvijek i bila, zaboravljena od ljudi koje si zbog mene napustila, ostavljam te da patiš, voliš i moliš, ali nekog drugog tko je baš kao i ti, željan ljubavi. Neka ne bude ti žao, sve je to život, krasan ili ne, moj ili tvoj je, životaren, nikada uspjesima popunjen, emocijama ihlapljen i ironijom ogoljen do krajnjih granica, vrlo često ne shvatljiv, ali...

Živiš, zar ne? 

Opet si zagrljena, u strast utopljena, u mračnim noćima pokrivena, od ulice sakrivena, Njime opijena, ponovno zaljubljena, kao nikad zaigrana, u potpunosti predana, prstenom svezana, osjećajima ispunjena, u naručju Mu sakrivena, ali...

 To nisam ja...

 I osjećaš taj nemir što se poput zvijeri stvara u tebi, reže te, krvavim i oštrim zubima bacajući te na sve strane svijeta, mjesta na kojima smo bili, spavali, sanjarili, ljubili se, sjedili, Ti i ja. I boli te što si me zamijenila, s nekim novim, vrijednijim, pametnijim, zgodnijim, za vezu stabilnim, spretnijim, predvidivim, pažljivim, s nekim kulturnijim, obuzdanijim, nekim tko ne pomišlja na tugu, bol, jaz, strah, plač, ostavljanje. S nekim tko ne pomišlja na ostavljanje.

I pomisliš kako si stvarno sretna jer ga imaš pokraj sebe, ali te boli činjenica kako to više nisam ja, ovaj suicidni luđak koji jedini umije pripitomiti te, zadovoljiti, prevariti, zaluditi, ljubiti. Boli te činjenica da te On drži na dlanu i pleše oko tebe, ispunjava ti sve želje i prohtjeve, a za uzvrat ne traži ljubav. Vidiš, osim te dvije činjenice, život zapravo i ima smisla, ali samo kad me ne gledaš u oči, jer one izdaju svaku tvoju sumnju u njega.

Moje oči crnije od mrkog mraka, prepune teške istine za tvoja povijena pleća uvijek će biti uprte u Te s istom boli koja se hrani sama od sebe, krvari, umire i ponovno živi. Svaki puta kada pogledaš u moje oči vidjet ćeš život što se iz sata u sat bori sa smrću koja je neizbježna i sve više ga sustiže. Gledaj ih, tu su za tebe, uvijek i oduvijek.