Poput dvije izgubljene duše tragamo za
Ovozemaljskim spokojem, sklupćani u
Breme bolne istine i tužne sudbine, tražeći
Se u drugima bježimo od sebe i dajemo Im
Za pravo da nas povrijede.
Gole su i snažne istine koje nas dostižu u
Ovom mračnom tunelu prepunom nepoznatih
I neiskrenih stihova što bez usta izgovaraju
Stranci s našim srcima u rukama. Sami smo,
Previše sami dok se more životinja trga za
Naše poglede.
Odoljevaš.
Gledam kako se hraniš njima, ruješ duboko
Pod kožu, zubima im uzvraćaš.
Tražiš ljubav, ali ne dobivaš, kroz sve što si
Primila ti se zadovoljavaš i nestaješ u crnoj
Vodi u tamnim Mu očima.
A ja ostajem sam.
Nema komentara:
Objavi komentar