Moje ime je Marijan i uopće nisam sretan. Ali nisam ni tužan. Zapravo, ja sam sjeban, ali ne više nego svi vi koji se trudite to prikriti. Ja sam nešto između dvije vatre, prkosim sam sebi i iskušavam svoje granice. Netko će reći da sam sanjar, ali ja svoje snove i ostvarujem. Pijanac na ulici i ja često imamo iste snove, pa se lagano uklopim u njih. Nekada i nemam novaca. Onda sjedim u pubu i privlačim djevojke, vječne lutalice slomljenih srca u potrazi za princem na bijelom konju. Svašta! Toliko su jake da me nakon 5 minuta mog monologa povlače za rukav. „Hajde, ostanimo još malo, popijmo još jedno, molim te! – Ne želim, nemam novca. – Nije novac bitan, ja ću platiti, samo ostani još malo!“ Nepostojanu ljubav kupuju novcem, prljavim papirima za koje se kurvaju po uredima i pljugaju direktorske kurčiće.
Moje ime je Marijan i trenutno sam nezaposlen. Nisam ga nikada tražio, ali sam radio razne vrste poslova. Prvi pravi posao, na gradilištu, našao mi je otac. Za njega je čestiti rad bio fizički. Uvijek mi je prigovarao što ne učim, što nisam šef, baš poput njega. Smatrao me izgubljenim slučajem, jer sam prezirao svaki oblik obitelji koji je on lažno uživao. Nisam se mogao osuditi na istu pičku do kraja života. Dolaziti kući s posla svaki dan, jesti istu hranu, gledati dosadne TV emisije. Kolotečina koja te tjera na rani poćinak. Nikada ga nisam volio, nisam mu bio ni na sahrani. Stari mrgud, vječno je bio nezadovoljan. Vječno. Kao klinac radio sam na gradilištu dva mjeseca. Skupio sam te dvije crkavice od plaće, kupio litru viskija i pobjegao u svijet. Još uvijek sam ondje. Čekam. Ni sam ne znam što, ali čekam. Čekajući sam tražio mnogo načina, ali ni jedan nije bio prikladan. Ne uklapam se u okvire profinjenog društva. Nikada ni neću. Mislio sam da čekam ženu svog života, ali sam shvatio da su sve one iste. Sve čine moj život, pisanu riječ na ustima. Prekrižene ruke u krevetu, zavezane noge oko stupa. Sve su one žene mog života i veliko ništa u meni. Oduvije je bilo tako.
Često i pijem, alkohol me opušta. Ne smekšava, opušta, ali nikada do kraja. Navečer uživam uz prozor svog stana, dok lagano pijem. Ugasim svjetlo i gledam kako se klinci tucaju po klupama u parku. Ponekad poželim da sam klinac, pa da se i ja tucam. Mislim da bih bio najbolji jebač. Definitivno. Mnogi mi kažu da sam kurvar i boem, ali ja to ipak radim na profinjen način. Nikada nisam općio sa seljankom, niti ću. Bolje ću masturbirati cijeli dan nego ga staviti u to grtlo masti i prljavštine. Biram. Često to budu fine dame iz visokog društva željne pažnje i ljubavi koju im pederčići i tatini sinovi u skupim i neukusnim odijelima ne pružaju. Ja sam nešto kao univerzalac. Lako se prilagodim potrebama. Potrebe me drže na životu. Volim seks, ali i žensko tijelo. Nema ništa bolje od mirisa sokova iz unutrašnjosti, dok ona gori pod mojim prstima.
Moje ime je Marijan i jednom davno sam bio oženjen. Možda sam i dalje, ali više ne obraćam pažnju na to. Možda sam ju i volio, ali, zar je to stvarno bitno? Hajdemo ovako. Tko se ne zna pretvarati, lažljiv je. Tko se ne zna ljubiti, peder je. Tko ne voli u čmar, prikriveni je peder. Ja volim sve i sve to radim. Obavljam, s više-manje nježnosti. Moja žena je bila stroj. Možda je i danas, tko će znati. Zaista bi velika šteta bila da se nitko ne istresa u nju, gubila bi na svrsi. Moja žena, ako ju i dalje smijem tako nazivati, imala je svojih dana. Pa bi me dočekala u svilenim čarapama, sva napaljena. Pokidali bismo se u sekundi. Na ormaru, krevetu. U kadi. Pod tušem, u kuhinji. U njenom autu, na krevetu njenih roditelja. Kod prijatelja na rođendanu. U bazenu. Na balkonu dok nas susjedi kriomice promatraju. Jebali smo se kao ludi, kao da ćemo sutra nestati. Znalo mi se dogoditi da se ne može dignuti. Poplavi sav, a ona poput pijavice. Voljela ga je. A voljela je i mene. Jebiga. Jednog dana smo samo zatajili, kraj je bio neizbježan.
Gotovo ne prođe dan da ne pijem, taj dan onda nema svrhu. Nikada nisam gledao koliko ću popiti. Nisam jedan od onih što se natječu tko će strusiti više piva. Pa onda potezanje ruke. Seljaci. Ja sam pio s guštom, volio sam alkohol. A i alkohol je volio mene. Često bih izlazio zadnji iz puba i osjećao bih se ponosno. Nije mi bilo bitno što ljudi misle o tome, ja sam bio sretan. Što je bila prava rijetkost. Svako drugo jutro bih povračao od posljedica unošenja sranja u sebe. Nakon par trenutaka bih bio kao novi.
Moje ime je Marijan i vjenčao sam se u crkvi. Vjenčao me pop koji je imao godina kao i ja. Često smo pričali, nekada i otvoreno. Nikada mi nije bio jasan sa svim tim svojim sranjima o religijama. Možda ja stvarno nisam bio prava osoba za razgovor, ali on je bio izgubljen. Puno više od mene. Jednom prilikom smo u 3 ujutro pričali o vjeri. Na benzinskoj crpki izvan grada. Netko bi pomislio da smo pederi. Pokušao me promijeniti, ukazati da živim krivim načinom života. Kako krivo. Život bez žene je kao život bez zraka, pluća bez kisika, potreba bez uzroka. Kao žena bez novca. Život bez žene je nemoguć. Pokolebljiv je, previše, iako je to vrlo uspješno skrivao. Dao sam mu par savjeta i bojim se da ih je iskoristio. Baš kao i sa svima ljudima koji su bili dio mog života, i s njim sam izgubio kontakt.
Moje ime je Marijan, ali razlikujem se od ostalih Marijana. Neki su vioki, jaki, dugokosi ili ćelavi, mnogi od njih su pederi, ali i ma i onih što vole i jedno i drugo. Neki vole i životinje. Možda i mene, ali ja njih ne. Mrski su mi. Ne zanimaju me. A najmanje me zanima kad mi se obrate. „Hej, imenjače! – I ti se zoveš Pizda? – Molim?? – Odjebi od mene.“ Petljaju svoje ogromne nosine u moja govna. Ne volim. Putite me! Smrdi kao i vaše, ništa nije ukusnije! Što se više opirao, to su uporniji. Kao da im život ovisi od tuđeg izmeta.
Moje ime je Marijan i više ne postojim, o meni se ne priča, sve trube su utihnule na spomen mog imena. Nisam više čovjek, moje ime nema svrhu u ljudskom društvu što ga kroje kanibali i lešinari. Moje ime je izgubilo na značenju. Moja knjiga priča moj život, priča za mene. Priča neispričanu priču. Moja knjiga je snažnija od mog imena. Pokopala me. Sa svojom slavom uništila je svaki dio moje privatnosti. Doduše, donijela mi je novac, ali sve sam skupo platio. Stranice moje knjige su gole, nikada neće dobiti pravu vrijednost. Nitko me ne čita između redova. Jebite se ljudožderi, život je kratak.
