16. lipnja 2011.

Dan kad sam izgubio oca


Dan kad sam izgubio oca, njega jednog, a on mene isto, nas
Dvojica jedan drugoga. Izgubljen zauvijek tinjao je daleko.
Dan kada sam izgubio oca dogodio se spontano, ali je očekivan
Dugo vrijeme, obostrano. Nitko mu se nije protivio, nitko ga
Nije odbijao, prigrljen je s četiri ruku. Lijepih ruku.
Bio je to četvrtak, kao i svaki drugi, ali ovaj je duboko zarezan i
Sačuvan.
Dan kad sam izgubio oca, onog jedinog, dan kad sam ostao
Sam.
Bolno je sjediti pokraj oca, a biti mu tako daleko, poput dva
Udaljena svemira što se ne vide ni kao najsitnije zvijezde.
Čak i kad poželiš, nema ga.
Jedan je od onih dana kada ne želim s nikim
Razgovarati. Nemam ništa za reći, niti mogu. Mogu samo
Plakati.
Dan kad sam izgubio oca, onda je on zaspao. I nije se probudio,
Koliko god sam ga tresao i udarao.
Jedan dan kada se teško diše i dah ti svaki puta zastaje. Vene mi
Se ocrtavaju i gubim se. Dan kada požalim jer sam mu se
Svjesno protivio što me nesvjesno morio.
Dan kad sam izgubio oca usko je povezan sa propadanjem i
Truleži, crnim usnama i krvavim rukama.
Suze su isto negdje. Sakrivene.
Duge i teške noći, usamljene s prebiranjem misli i željom za
Vraćanjem vremena. Neke žene i par boca.
Dan kad sam izgubio oca izgubio sam sebe.

Nema komentara:

Objavi komentar