Baš, kad sam već počeo s „neki dan...“, eto, neki dan sam upoznao prekrasnu ženu i od svega što je predstavila, najviše sam mrzio način na koji je razmišljala (baš poput mene). Priznajem, obeshrabrilo me je, bacilo niz ponor, stjeralo u kut i vilama od mesa izbolo gdje sam najmanje očekivao, po savjesti. U vražju mater i ona, pomislih, zašto? Čudnih pogleda na život, činila mi se zanimljivom, više od samog trljanja, stoga sam joj odlučio dati priliku.
- Znači, gospodine Marijane...
- Dovoljno je samo Marijan – ispravim ju odmah.
- ...Marijane, nešto me zanima u vezi vas.
- Nisi prva.
- Ali jesam li prva kojoj ćete odgovoriti?
- Možda, ako mi prestaneš persirat. Majku mu, nisam ti djed.
- Tako, Marijane, zašto pišeš?
- Zašto pišem? – čudno sam ju pogledao, a ona je ostala potpuno hladna, kao da me pitala što ću raditi danas, kao da očekuje neki nebitan odgovor.
- Da, zašto, kome pišeš te svoje bilješke, knjige? Mora biti neka svrha toga.
- Pišem sebi – čupao sam se.
- Ali ti to već imaš, u glavi.
Dobra je bila.
- Draže mi je držat papir dok sam u wcu, a kasnije ga i prigodno iskoristim.
- Loš si lažov, Marijane, jako loš.
- Zato sam u drugim stvarima odličan.
- Ne padam na to, morat ćeš se više potruditi – i dalje mrtva hladna u licu.
Majku joj, kako joj polazi za rukom ostati tako prizemljena?
- Pišem radi ljudi.
- Ali ti prezireš ljude, zar ne?
- Otkud ti to?
- Marijane, čitala sam tvoje knjige, vidim to iz svake riječi, za kakvom me smatraš?
- Ne razmišljam o tebi, nemam mišljenje.
- Kažem ti, taj tvoj stil ne prolazi kod mene – zagrizla je na krivi dan, krivo vrijeme i krivo mjesto.
- Gledaj, ti...
- Nije bitno... – prekine me.
- Dobro, ti, ženturačo, zar misliš da na temelju moje dvije knjige i nekoliko tekstova si možeš uzeti za pravo i postaviti mi dijagnozu? Za koga sad ti mene smatraš, budalom?
Možda sam bio pomalo i grub, ali kad je krenula u igru, baš sam htio vidjeti do koje mjere će ići. Donekle, bilo je čak i zabavno, iako je mogla malo smekšati to lijepo lice.
- Ne, mislim da si veoma inteligentna osoba.
- Ja to znam, nije mi potreban netko da mi to govori.
- Ali ti laska?
- Dalje.
- Osjećaš se važnim?
- Dalje.
- Diže ti ego?
- Dalje, dalje, dalje...
- Što, u krivu sam?
- Nažalost, jesi.
Zamislila se na moj odgovor.
- Nažalost?
I točno sam znao da će to reći.
- Da, za početak mi djeluješ zanimljivom, ne samo izvana. To se nije dogodilo već neko vrijeme.
- Zaista? O, pa...počašćena sam, iskreno – konačno je promijenila hladan izraz lica.
- Dobro, meni je svejedno.
Gledala me neko vrijeme, a onda uhvatila za ruku. „Hajde, pođi za mnom!“ – kao klinca me uhvatila i krenula u nepoznatom smjeru. Prihvatio sam i krenuo za njom.
- I, rekao si da ti je svejedno?
- Gledaj, ne mogu ja ovako razgovarat, pobogu, pogledaj gdje se nalazimo!
Sjedio sam na drvenom konjiću koji je bio pričvršćen na ogromnu oprugu, pa se savijao na sve strane. Ona se njihala u njihaljci.
- Ti nikada nisi bio dijete?
- Moje djetinjstvo je bilo puno drugačije od ovoga.
- Ma daj? Pričaj mi o svom djetinjstvu – stala je i gledala u mene širom otvorenih očiju.
Imala je prekrasne duboke crne oči, pomalo tužne, ali nije to bila obična tuga, ovo je bilo nešto dublje, ozbiljnije, smrtnicima nepoznato. Gledajući u nju, imao sam osjećaj kao da kopamo jedno po drugom, tražimo prljavo rublje i iznosimo ga van, okaljano i smrdljivo, čisto iskreno. Ta prekrasna dva oka savršeno su se uklapala u pravilne crte lica s naglašenim jagodicama, poput kakve filmske dive iz pedesetih godina. Sjedila je ispred mene, na njihaljci i lagano, gotovo neprimjetno, njihala se čvrstim nogama. U kakvu li je gabulu ovo prekrasno djevojče upalo, baš me zanimalo.
- Što da ti pričam, djetinjstvo kao i drugo, ništa posebno.
- Mislim da nešto kriješ.
- Krijem? – iznenadim se – što bih imao skrivati?
- Kad bih znala, ne bih te pitala – nešto budalasto je bilo u njenom osmijehu, ali opet, izgledalo je nevino i lijepo. Čudan osjećaj.
- Nemam što skrivati.
- Da li je to jer ti nisam rekla ime?
- Ne, ime ništa ne mijenja.
- Bojiš se? – kopala je po meni.
Pomalo sam gubio strpljenje, pogotovo što sam svako malo padao s prokletog konjića na opruzi. K vragu, netko bi trebao odgovarati za ovo!
- Ovako, nemam nikakvih tajni, nemam se koga ili čega bojati, ako me želiš nešto pitati, pitaj, ne okolišaj – iskreno sam joj zborio.
- Da li ti se ja sviđam? – lice joj je opet postalo mramorno ozbiljno, a ja sam ostao zatečen, po tko zna koji puta u tako kratkom roku.
- U kojem smislu?
- Čim se preispituješ, tu nešto ima.
- Zanimljiva si, rekoh ti, što bi sad trebao? Podignut ti spomenik?
- Ništa, dovoljna mi je činjenica da sam uspjela smotati Marijana Ortinskog, pisca.
- Nemoj me tako zvati.
- Što, piscem? Zašto ne voliš kad te nazivaju piscem?
- Zato jer ja to nisam, još. Otkud ti da si me smotala?
- Možda se nisam dobro izrazila, ali kad si pristao ići sa mnom i sjediti ovdje na dječjem konjiću, zar to nije dovoljno?
- Je, pripremi se, sad ću izvaditi zaručnički prsten. Moja si.
Nasmjehnula se i tuga s njenog lica je nestala. Kako da vam objasnim, to je neka druga vrsta tuge bila, prekrasna, graciozna, tuga kojoj bih se cijelog dana mogao diviti, opisivati ju i kititi, uspoređivati, davati joj imena, Eleonora, Brunhilda, tuga pred kojom bi Puškin skrio svoj bunt, Turgenjev pobjegao od majke Rusije, a Miller se odrekao svoje jedine June. Bilo mi je drago što sam joj izmamio osmijeh na lice.
- Zašto imaš potrebu biti u pravu? – upitao sam ju.
- Nije stvar u tome, samo te čitam koliko mi dozvoliš.
- Onda loše čitaš. Zar si tako čitala i moje knjige?
- Daj mi pričaj o svom djetinjstvu – nije se obazirala na moja pitanja.
- Zašto te toliko zanima to vražje djetinjstvo? Živ sam i zdrav, bilo je kako je bilo.
Rijetko kad bih pričao o tome, a i kad bi bilo prilike, ljudi bi se jednostavno ustali i bez pozdrava otišli od mene. Loš sam sugovornik bio, govorio sam sve što nisu htjeli čuti.
- Mislim da je ono jako bitno što si sad ovakav kakav si.
- Vrijeđaš?
- Ne, ni u kojem slučaju, ali me zanima.
- Drugi puta draga – ustanem se – nemam ja vremena za ovakve igre.
- Što, kriza te hvata, moraš u pub?
- Ne, imam alkohola u svom stanu.
- Imaš svoj stan?
- Zapravo, od žene je, ali živim kod nje. Žena mi je, pa to valjda tako ide.
- Mogu s tobom?
- Gdje?
- U tvoj stan, kod tvoje žene.
- Nisam siguran koliko će joj biti drago, malo si ljepša od nje.
- To nije problem.
Uzela je torbicu, izvadila pribor za šminkanje i nabacala hrpu kemije po prekrasnom licu. Nakon toga sve je izmuljala, ustala se, pogledala me i razvukla osmijeh od uha do uha. Priznajem da sam se i ja nasmiješio, imao sam osjećaj kao da sam s klinkom u parku. Doduše, obdarenom klinkom s kojom bih vrlo rado u kasnim satima popričao o utjecaju hrvatske politike na književnu pismenost Dalmatinske Zagore.
- Evo – približi mi se svojim krupnim očima – valja ovako?
- Suknja – pokažem prema njoj – iznad koljena je.
- Dobro – i rukama ju potrga, tako da je sad bila još kraća – valja ovako?
- U vražju mater, na što sam ja naletio – rekoh si u bradu – naravno, svejedno je, Ana će svakako biti u svom filmu kad te vidi.
- Super, krenimo onda prema tebi – veselo je zborila.
I krenuli smo. Ja u odijelu, njegovan sa dvije boce viskija, nekoliko neprospavanih noći i par kutija cigareta, ona prekrasna razmrljanog lica, kratke potrgane suknje i uske krem košulje koja je naglašavala njenu besprijekornu liniju.
- Čime se baviš? – upitam ju.
- Ničim posebno, svašta po malo, da preživim.
- Još gori si lažov od mene, znaš?
- Nekako smo si slični – pogleda me.
- Ne toliko koliko bi ti to htjela, draga moja, iako se dosta dugo držiš, moram priznat.
- Majmune! – nasmiješi se i lupi me po leđima – ozbiljno, nakon tvojih knjiga i ovog kratkog razgovora, nailazim na neke sličnosti, ti ne?
- Ne uspoređuj moje knjige sa mnom, rekoh ti već. Ne znam, mogu se svakoj prilagoditi kako bih dobio što želim.
- Ja nisam svaka.
- To ti tako misliš.
Nastavili smo dalje u tišini. Došavši pred stan, zvonio sam, ali nitko nije otvarao.
- Ana nije tu.
- Imaš li ključ?
- Imam.
- Uđimo onda.
- Dobro – i ušli smo, nakon napete atmosfere i stiskanja u dizalu.
- Znači, ovo je Marijanovo skrovište? – gledala je slike po zidovima i unutrašnjost stana.
- Ne, upravo smo došli iz mog skrovišta, ovo je Anin stan.
- Gdje je tvoja soba? Moraš imati sobu za pisanje.
- Pravo pa lijevo, zadnja vrata. Jesi za kavu?
- Hm, kasnije... – još je nešto nerazumljivo govorila.
Stajao sam u kuhinji Aninog stana s djevojkom nepoznatog imena koja je bila duplikat mene, iako joj to nisam htio priznati. Ipak, iskustvo je prevladavalo, odnosno, njeno neiskustvo. Podsjetila me na mene dok sam bio mlađi, buntovan i nadobudan, kad sam mislio da svijet držim u šaci, a zapravo je bilo obrnuto. S tim, mene je svijet sažvakao i bezdušno ispljunuo na milijuntom kilometru od moja dva kompanjona, podsvijesti i savjesti.
- Marijane.. – viknula mi je dok je išla iz sobe – Marijane, crni Marijane – zagonetno se nasmijala.
- Što je?
- Ti si tako čudan!
- Ne bih baš rekao, ali znam tako djelovat na ljude.
- Ne, ti nisi odavde, ne pripadaš ovom svijetu.
- Jesi ti lupila glavom u sobi? Rekao bih da sam čuo neki udarac...
- Šaljivđijo – opet me udari, ovaj puta u rame – kako ti polazi za rukom?
- Što – blage veze nisam imao o čemu ona.
- Znamo se koliko, pola sata?
- Da, iako ti misliš da mene znaš puno duže.
- Da, ali ja mi...
Nije završila do kraja, a ulazna vrata su se otvorila. Ana, kao i uvijek prekrasno odjevena i pretjerano dotjerana, ušla je u stan ni ne primijetivši nepoznatu djevojku. Tek kad je krenula prema meni, shvatila je kako nisam sam. Zastala je, djevojka se okrenula prema njoj, na što se Ana uplašila.
- Tko je ovo? – upitala me, gledajući u nju.
- Ja sam Marijanova prijateljica i upravo smo pričali o njegovim knjigama – prestigla me je.
Ana ju je odmjerila od glave do pete i, naravno, s obzirom na moju ne baš pretjerano skromnu boemsku povijest, nije joj povjerovala ni riječ.
- Marijane, tko je ova mala drolja, ha? Više nemaš stida, sad mi ih i u stan dovodiš? Moj stan?! – izderala se.
- Nisam imao ništa s njom – hladno joj odgovorim – djevojka je došla jer se htjela upoznati s mojim radom.
Najtužnije od svega je što sam i govorio istinu.
- Da, radom tvojih bokova, smeće jedno muško! – sad me i ona počela lupati, ovaj puta s torbicom – kako mi možeš to učiniti, u mom domu, našem domu?!? – nije prestajala.
- Ana, nemam veze s njom, čak ni ne znam kako se zove! – pokušavao sam ju smiriti, a nepoznata djevojka je zadovoljno promatrala Aninu scenu.
- Daj, koja ti je vražja mater, smiri se! – uhvatio sam Anu za ruke i zaustavio ju – nemam ništa s njom, niti ću imati!
- Gospođo, vaš muž je u pravu. Ja se također bavim pisanjem i došla sam na kratak razgovor s gospodinom Marijanom. Nemate razloga biti uplašeni, ovdje sam uglavnom zbog posla – kulturno je pokušala smiriti podivljalu neman.
- Posla, kažeš? Znaš što? Marš iz mog stana, marš napolje dok ti nisam polomila sve prste, pa ćemo onda vidjeti kamo ćeš ići zbog posla! Marš napolje! – vrištala je na nju.
- Ana, ne pravi mi scene, nemoj dok sam...
- Ti šuti! Tvojih izleta i lova u mutnom mi je više preko glave! Tolerirala sam, ali ovo je prevršilo svaku mjeru!
- Ana! – viknuo sam – ne pričaj gluposti, ne želim...
- Molim?!? Marš i ti, konju jedan muški, marš napolje sa svojom droljom! Neću da te više ikada vidim ovdje! – nastavila je lupati po meni.
Maknuo sam se od luđakinje, otvorio hladnjak i izvukao bocu viskija. Uhvatio sam nepoznatu djevojku pod ruku i zajedno s njom krenuo prema vratima.
- Što ti to radiš?? – Ana me upitala, sva u čudu.
- A što misliš? Ispunjavam ti želju – zalupio sam vratima, iako se ona i dalje derala.
- Žena ti nije normalna – rekla mi je – kako možeš živjeti s njom?
- Baš i nemam izbora, stan je njen, moramo se susresti, htio ne htio.
- Nemaš svoj stan?
- Zar bih onda živio s njom?
- Sviđa mi se to.
- Hm, ovo se neće dobro završiti – rekoh joj.
- Zar je bitno?
- Kradeš mi riječi iz glave, ne volim to, prestani.
- Rekla sam ti da imamo previše toga sličnog. U redu, ja nemam ludog muža – nasmije se.
- Zato ja imam ekstra ludu ženu!
- Što kažeš da odemo do mene, u moj stan?
Opet mi je čitala misli.
- Nekako mi se sviđa tvoja ideja.