Hvala

Postoji nekoliko trenutaka u životu za koje možemo reći da su prijelomni. Stvari se lome više neko inače, guraju nas i okreću prema nekim nepoznatim stranama, neproživljenim, stranim. Nekada to baš i nije divno iskustvo, ali, kako se kaže, sve to ide u staž. Čovjek uči dok je živ, a trudimo se živjeti što duže, neki i vječno. Možda nikada nećemo naučiti, ali ćemo sigurno zapamtiti. Barem ja, i to je sva bit svega, svrha, zapamtiti ono što me je promijenilo, učinilo ovakvim kakav sam, baš ovaj tren dok u 01:38 sjedim u Zagrebu i pišem tekst za koji ne znam kakav će mu biti kraj i hoće li ga uopće imati.

Trudim se. Najviše se trudim ne stavljati točku na kraj rečenice, što se svakako vidi u mom pisanju. Prije par dana uzeo sam tekst koji sam napisao 13.12.2009. godine, kad sam si, za tada alarmantno stanje, uništio život. Dugo vremena nakon toga dana mislio sam da sam izgubljen, da sam došao na kraju puta ostavivši za sobom sve što mi je drago i osobe koje volim. Volim, ta ključna i teška riječ koja otključava srca i razdire ih. Volim je najsnažnija riječ kojom čovjek nepravilno barata, riječ koja ponos i predrasude gura u neku drugu dimenziju, crnu rupu bez kraja gdje bol dostiže vrhunac, a spasa nema iza zavoja, koliko god čekali. Tih dana odlučio sam zaključati srce na neko vrijeme, previše odsječenih osjećaja vjesilo je niz beživotne ruke i tiho kapalo na sve strane. Pogriješiš, pogotovo kad si mlad, srčan i neiskusan, najgora kombinacija koja se može sudariti s čvrstim stavom i prohtjevima s druge strane.

A onda, gubiš se. Trebao bi dalje, život nije stao, ljudi se mijenjaju, i ne u potpunosti, ali to je tako teško za shvatit. Ne znam da li je u životu najbolje na najteži način utvrditi gradivo, ali tim putem sam išao, kad god je bilo prilike. Malo pomalo čeličiš se, okrećeš nove stranice, pišeš neka druga imena, ali ovaj puta razmisliš prije nego nalivpero umoćiš u tintu. Naravno, zalomi se, pa bude kao prije, srce lupa jače od razuma, ideš iz nevolje u nevolju, tražiš se, tražiš Ju, ono malo sjećanja na iskrenost i neke ljubavne igre koje si znao igrati, tako mlad i smotan.

Kažu da vrijeme liječi sve, i u pravu su. Tko god su Oni, skidam im kapu, šešir, torbu ili kaput. Vrijeme je novac. I tu su bili u pravu. Nepoznati ljudi, iskustvo koje ne stari i sve je pametnije i „ukusnije“, baš poput vina i zgodne starije gospođe što mi se neki dan nasmijehnula dok sam Ajkulom plovio bespućima Zagreba. Oni koji znaju, što se nazivaju Iskustvom, glas razuma koji nisam imao do 13.12.2009. godine, sve to platio sam i ostao bogat sa svojom samoćom. Tada još nisam shvaćao koliko sam sretan. Da se razumijemo, nije ni bilo za očekivati. Život lupi kad se najmanje nadaš, a vezivanje za jednu osobu je najmanji problem koji nas  može pogoditi. Previše je sebično uništavati druge jer smo svojom krivnjom uništeni od strane izgubljene osobe. To se ne radi, preko toga se prijeđe, preboli, zagrize i zaboravi, zakuje čavlima u hrastovo drvo i zakopa duboko sa svim dobrim i lošim danima. Get over it.

Pisati. O ljubavi. Sreći. Tuzi. Emocijama. Mami i tati. Bolesti. Novim ljudima. Starim ljudima. Bratu. Djevojci s tržnice s cvijetom u kosi. Ljubavnom paru koji šeta promenadom. Nadobudnim klincima s užasnom furkom. Novoj knjizi koju sam jeftino kupio u antikvarijatu. Ajkuli. Ciletu. Suzi. Novoj nevolji s velikim apetitima i još dužim noktima. Mojim krvavim leđima. Boli u preponama. Boli oko Veseljka. Mojoj gitari. Sviranju. Psu. Livadama kojim koračam tako slobodno. Gradskoj gužvi s ogromnim zubima i nezasitnim prohtjevima. O slobodi.

O svemu što hoda, gura i lakta se, o svim kućama, zgradama, automobilima i avionima napisane su knjige, neznane i znane, poput poglavlja koje ćete preskočiti jer ste se već susreli s njim. Šta susreli, proživjeli ga. O putu biciklom već su prije pisali, možda i bolje, ali to uopće nije bitno. Zar kvaliteta nastaje prvim pokušajem? Otkud to, kako biti najbolji i pisati rečenice zbog kojih će mi ljudi stisnuti ruku i reći – Ti super pišeš? Nikada nisam sjeo za laptop, otvorio dokument i počeo pisati tekst koji će se ljudima svidjeti. Sjeo sam, izvalio se na klupu, kauč ili na pod, uzeo papir i olovku, psa na lajnu i u leniju, slobodne ili zgužvane glave, prepun emocija ili poput hladnog kamena, upravo ostavljen i voljen kao zadnje živo biće na svijetu, ljubljen i izgubljen, sjeo sam i pisao. Čak i kad sam pročitao tekst, zgužvao ga i bacio, nastavio sam pisati. Možda još više, možda manje, o tome nikada nisam razmišljao. Tako nastaju prave stvari, tako nastaju moje stvari. Iskrena ispovijest s kombinacijom mašte koja može svašta. Sjesti i pisati, stvoriti Marijana, iskovati ga iz svih mojih neuspjeha i borbi za tim lakiranim cipelama zapravo je najbolja stvar koju sam ikada napravio. Znam, moje ime je Marijan i nije mi drago, nit' će mi ikada biti. Nemojte zapamtiti ili zapamtite, svejedno je.

Moja djela uvijek će imati svrhu i težinu. Tako će biti sve dok ih budem pisao na način na kojih ih pišem – potpuno slobodno kao što smo i svi nekada bili. Kroz svoja djela dajem vam priliku da me upoznate, pročitate mi dušu, svu moju bol i tugu, sreću i radost, sav bijes koji polako tinja u meni i izlazi na površinu. Čitajte me, po koricama, cijelom poglavlju ili tek jednom riječju. Ili me nemojte čitati, na vama je.

Na kraju, sve dođe na isto, ja ću opet sjesti i otići, pronaći svoj spokoj i mir, možda negdje tamo daleko, u Alpama, dalekim brdima i gustom šumom, tuđoj kući i bijelom njedru, a možda već na prvom kilometru. Nije bitna kilometraža, dužina puta, vrijeme, mjeseci slikanja i pisanja, bitan je taj osjećaj koji je gotovo nemoguće prenijeti na papir, ali, zaista se trudim i čini mi se da dopire do drugih. Sebično zvuči, ali do mene dopire, i drugo ništa nije važno. Iskrenost se prije cijenila, imam osjećaj kako je i sada ponovno u modi.

Ljudi. Bitni su ljudi. Te vreće mesa i kostiju, lijepi ili ružni, pametni i glupi, zavidni, veseli i sretni, spremni podijeliti sreću i tugu s prvom osobom na ulici, svakakvi smo. Živimo u svom prostoru, 4 zida s nekoliko prozora, pa ih s vremenom i otvorimo i pustimo druge unutra. Osmijeh na licu, ključ koji otvara sva vrata i briše svaku suzu, onaj pogled „hej, konačno se upoznajemo“, stisak ruke i želja za zagrljajem, ali prvo stanka, ramišljanje i tek onda zagrljaj.

Ljubav. To je bila ljubav. U zraku, čaši, lijepim riječima, dodirima, u meni. Osjetio sam kako kroz mene struji osjećaj pripadnosti, iako sam bio okružen ljudima koje znam tek nekoliko minuta. Brige, razmišljanja, nemiri, sve po strani, u ćošku, ostavljeno za samotne dane kad ću se sjećati kako dobrih ljudi na svijetu i dalje ima.

Krotka ljubav tuži mi se jučer

kako joj danas budućnosti nema

kroz tek nekoliko misli i crnih puteljaka

ona se u nepoznato sprema.

Govori mi o tebi, nevolji s malim slovom,

kako dugo čekaš na ovaj beskrajan dan,

sa željom da crninu zamijeniš tijelom mojim,

spremna si skočiti u bezdan.

Pa čak i kad je kraj, a ne želiš priznati,

razapinješ me željama koje me hrane,

vuku za tobom, pogledima dodiruju,

od ljubavi me brane.

Čak i kad je kraj, kad se moramo rastati,

zavijaš na moju Sjenu,

tek prolaz mlak rukama kroz praznu dušu,

ti nježno uništavaš u trenu.

Nekada sam hodao i govorio kako je lijepo

znati te i imati za druga,

a sad kad više nemam nikoga, proklinjem sebe,

ja sretan sam kao nikada.